AUTOMOBILI I VJESNICI DOBRIH VIBRACIJA (1)

Na slici: Luka Laktić dobitnik je nekoliko priznanja AK Maksimir, na što podsjeća tajnicu AK Maksimir Nevenku Alkalaj

Meštar Luka Laktić, automehaničar, specijalist za Fiate i Škode, mnogima je ostao u sjećanju po ljubaznosti, skromnosti, poslovnosti i traženju rješenja za otklanjanje kvarova koji su se činili nepopravljivima. Počeo je surađivati s Autoklubom Maksimir 1981. godine u svojoj prvoj radionici u Petrovoj 59, a nastavio u novosagrađenom prostoru u Barutanskom jarku 83.
Poznata vam je ta adresa?
Ovih dana o njoj se govori i piše. U bivšu radionicu na toj adresi uselila se  Članska autoradionica Autokluba Maksimir, a već prvih dana dnevno je posjećuje oko 15 članova. Neki traže šlepanje, besplatnu zamjenu guma na automobilima, jer zima je prošla, drugi besplatno ispitivanje ispravnosti kočnica, svjetala, ili pak kompletnu kompjutorsku dijagnostiku motora. Ona je otkriće i za vozače, susjede s pokrajnih maksimirskih ulica ali i gradskih četvrti Dubrava, Pešćenica. Neki su stigli čak iz Črnomerca. Izračunali su da im se isplati pristupiti Autoklubu Maksimir i uživati u brojnim besplatnim članskim uslugama.
S novom tehničkom opremom u bivše Lukine prostorije stigli su i neki novi ljudi – sve mladi stručnjaci, vični brzom otkrivanju kvarova automobila, dobri poznavatelji elektronike. Svaki od njih ima iza sebe na tisuće uspješno riješenih vozačkih problema na zagrebačkim prometnicama. Ispekli su zanat radom i u najtežim uvjetima.
Majstor Luka samo ih promatra i pomaže ponekim savjetom, najviše onim vezanim za odnos prema ljudima. To mu je bila velika životna vrlina. S takvim kvalitetama ušao je u suradnju s AK Maksimir, 35 godina nije zaboravljao svoj autoklub, u tih 35 godina i njegovi su potomci postali članovima ili suradnicima AK Maksimir. I sada, poslije 35 godina, Luka Laktić je doživio da sa svojim autoklubom, kojega je stvarao, opet uspostavi najbliži, ljudski, pomalo sjetni, kontakt. Kad i vi posjetite Člansku autoradionicu u Barutanskom jarku po izrazu Lukina lica i sami ćete se uvjeriti da je zbog toga sretan i zadovoljan.

AUTOMOBILI I VJESNICI DOBRIH VIBRACIJA (2)

Ova generacija automobilskih stručnjaka imala je čast i priliku da u kratkom razdoblju doživi veliku stručnu transformaciju. Mladići s fotografije učili su u obrtničkoj školi kako se uspješno popravljaju automobili s najjednostavnijim sustavom paljenja, zatim su se 1981. godine našli “licem u lice” s ogromnim mototesterom, a devedesetih godina iznenadila ih je u automobilima silna elektronika i mali dijagnostički uređaji. U školi su ih učili kako svaki pokvareni dio valja popraviti i kako se to radi, a onda ih je život iznenada podučio kako se ne treba sve popravljati, jer je jeftinije mnogo toga baciti, nego se mučiti s popravcima.
Autoelektričari s fotografije i ne bi trebali biti zbog toga nezadovoljni. Spadaju možda u zadnju generaciju stručnjaka koja zna popraviti i prastara vozila, ali i najnovija.
Jedan od njih, Ivek, danas radi u Autoservisu Renjak u Barutanskom jarku 118a, s kojim AK Maksimir dobro surađuje i gdje se članovima pružaju usluge po nižim cijenama. Ivek će, bez naplate, promijeniti žaruljice na farovima svima koji još nisu u tome ispekli zanat, a kako proizvođači novih automobila sve više kompliciraju taj posao, očito ga uskoro i neće svladati, posebno ne na cestama. Ivek je i danas zadovoljan što je 1981. godine, odmah po osnivanju AK Maksimir, imao priliku kao učenik članovima pružati besplatne usluge i u znak toga staviti na svoje radno odijelo bedž AK Maksimir. U 35 godina suradnje na njegov posao nitko nije imao prigovora, jer on pored stručnosti širi i dobre vibracije.

AUTOMOBILI I VJESNICI DOBRIH VIBRACIJA (3)

Kad je netko na području bivše općine Maksimir rekao: Idem kod Pere, odmah se znalo na koga se to odnosi i po što ide. Bilo je to jasnog značenja kao i da je rekao: Idem pod Mirne krovove. Tada su Mirni krovovi bili pojam fine janjetine, a Pero je na području Maksimira bio pojam za vulkanizera.
Od 1981. godine, kad je Pero Jadrijević, postao suradnikom AK Maksimir i “okitio” se klupskim bedžem, u njegovu su radionicu u Petrovoj ulici dolazili brojni vozači, članovi tog Kluba. Pero je u sebi imao ono “nešto” što ih je godinama privlačilo u njegovu radionicu, a ponajviše njegova skromnost. Malo je pričao, ali iz njegovog izraza lica i bez puno pojašnjavanja mogla se pročitati dobrota. Tko je god za vrijeme promjena guma želio imati ugodno društvo, posjetio je Peru, a on je dolaske nagradio posebnim popustom na cijene.
Danas više nema Perine radionice na tom mjestu. Niknuli su u Petrovoj, kao i na drugim područjima, novi betonski objekti, bez Pere i njegovih dobrih vibracija.
Nešto dalje od Perine radionice, na uglu Petrove i Bukovačke, tokarsku radionicu imao je i Mato Giba, dobrodušni Slavonac. Na svojem tokarskom stroju izrađivao je metalne autodijelove svima koji su ih uzaludno tražili po trgovinama. Bio je poznat po preciznosti i po tome što je dolaskom “stare mušterije” uvijek znao ugasiti svoj veliki stroj i pozvati stranku na kavu. Za sve je imao vremena. Dok su ujutro mnogi kod kuće spavali, Mato je već radio za svojim strojem, sve do večeri. I njegova radionica sada zjapi prazna, bez Mate i njegovog stroja. Nema više ranojutarnjeg svjetla, jer sve što je Mato nekad radio ručno sada se u dućanima može kupiti po niskim cijenama s oznakom da je izrađeno u Kini.