ZATOČENIK POTRESA I KORONE

AKO JE DRVENI ŠTOK NAJSIGURNIJI DIO KUĆE, LOŠE MI SE PIŠE 9
 Znam i sam da moje kvalitetno hrastovo krovište ne popušta tako lako pred potresom. Mogu pasti svi crijepovi, ali krovište će se dobro držati do zadnje minute. Ali što će biti ako se vanjski temeljni zidovi rastave, ako svaki zid ode na svoju stranu, što će se dogoditi s mojom zadnjom nadom: drvenim štokom (dovratnikom) za vrata? Oni koji su doživjeli dva velika potresa u  bivšoj državi – u Skoplju i Banjoj Luci – iz iskustva znaju da su štokovi najsigurniji? Neka mi ne zamjere, vidio sam Skoplje, ali ne znam koliko je ljudi našlo spas među štokovima. Ako ću moći, bježati ću među betonirane dijelove zgrade, možda u podrum, ili čak što dalje od ruševne kuće.
 Kada sam gradio kuću nisam imao izbora da li biti više ili manje sigurna. Za građevinski materijal čekalo se pred trgovinama od četiri ujutro, a pslije netko dobije samo pet, netko deset vreća cementa. S time što si dobio, trk kući, na cestu, pa uz pomoć susjeda izmiješati na slobodnoj površini šljunak i cement u omjeru šest prema jedan. Štedjelo se i s vodom. Nismo znali da postoje statičari, ljudi koji brinu da nečiji trud upucan u zidove ne presahne preko noći. To je stvarnost. Kad danas gradski oci kažu da su velika urušavanja nastala i zbog toga što građani nisu održavali svoje objekte, pitao bih ih što bi oni napravili. Neki građani podižu već u prvim danima nakon potresa potporne zidove, ali to zbog ekonomski razloga nije svima moguće. Oni koji su nekad loše gradili, danas su uglavnom penzioneri s ne baš velikom mirovinom.
 U strahu da se ne dogodi još nešto gore, pratim događanja. Danju mi u tome pomažu televizija i radio. Noćna događanja prati Google i on me razbuđuje prije prve jutarnje kave. Umjesto starog mobitela s 16 velikih penzionerskih gumbića, sada informacije tražim putem zaslona. I u tijeku sam s najnovijim događanjima, što mi je u teškim vremenima neka utjeha.