ZATOČENIK POTRESA I KORONE

U MOJOJ KUĆI ŽIVI NESTALI „SAMOBORČEK“ 12
Oštećena zagrebačka katedrala, zgrada Sabora, Hrvatska akademija i mnoge druge povijesne građevine, urušena stubišta na sasvim novim zgradama – sve me to ponovo vraća pitanju: kako se to moglo desiti u takvim razmjerima? Te su objekte projektirali arhitekti, postojali su nadzorni organi gradnje. To nisu privatne kućice, građene vikendom, da nitko ne vidi i ne prijavi kao bespravnu gradnju. Prema tim javnim objektima moja se kuća još i dobro drži. Sve me više intrigira pitanje kako je sve to podnijela, tu silnu rušilačku energiju potresa.
Odgovor, bar djelomično, pronalazim u samoborskoj željeznici, koja je odavno nestala zajedno sa svojim popularnim turističkim vlakom, kojim smo se nedjeljama prevozili do Samobora i tamo kao veseli izletnici satima uživali. Dio te povijesti ugrađen je i u moju kuću. Iako sam godinama izgradnje svoje kuće bio mlad i nisam znao gotovo ništa o gradnji, statici i drugim zakonitostima, tražio sam od svojeg zidara da moju kuću, u čiju sam sigurnost sumnjao, ugradi još nešto. On se dosjetio samoborske željeznice i tračnica, koje su se negdje na furdi prodavale. Organizirao je dopremanje tračnica na moje gradilište i „utopio“ ih u mrežu betona i željezne armature. Možda su upravo te tračnice bile osiguranje koje je spriječilo razorno djelovanje više sile.
Rušenjem stare, preuske verande i građenjem nove, dodatno sam „podupro“ preostali dio kuće. Temelje stare verande nisam dao rušiti, već sam do njih dao praviti nove, tako da je ovaj dio kuće jedini koji ima dva temelja. Na spoju kuće i verande, po pukotinama se jasno razabire kako je potres pokušao razdovojiti jedno od drugoga, ali nije uspio. Ta veranda i danas je moj najsigurniji armirani prostor, koji mi je u teškim danima pružio sigurno utočište.