Zagreb u retrovizoru (5)

ŠTO SU NAJVIŠE JELI ZAGREPČANI

Koliko god vrsta mesa bilo ponuđeno Zagrepčanima, oni još uvijek često odaberu svinjetinu. Sve drugo – janjetina, teletina ili riba prigodne su delicije vezane za određene događaje. Nešto od te navike možda vuče korijene iz davnine. Svinju je bilo najlakše uzgojiti, ne zahtijeva veliki prostor, hrani se svime, a svaki njen dio može se iskoristiti, pa čak i dlaka. U selima blizu šuma, posebno hrastovih, svinja može bez čovjeka gotovo cijelu godinu. Ona je i među prvim životinjama koja je doživjela i međunarodno priznanje i zaštitu njenog znatnog dijela tjelesne težine – pršuta.
Pred zimu svake godine hrpe automobila pohitale bi prema selima oko Bjelovara, u Moslavinu ili Posavinu u potrazi za dobro uzgojenim primjercima. Tradicija kolinja nije se preskakala niti u najtežim ratnim godinama. Zagrepčani su mogli dobiti već obrađene svinjske primjerke, s kojih je dlaka skidana kipućom vodom ili zapaljenom slamom. Svaki od ovih načina pripreme svinje za “trančiranje” imao je svoje dobre i loše strane i svoje pobornike. Svojedobno se životni standard radnika mjerio se i svinjskim polovicama. Radnički sindikati nabavljali su ih po nižim cijenama i opskrbljivali radnike. Tko je nabavio više polovica bio je uspješniji sindikalni vođa. Gradska dvorišta iz kojih se širio miris svježe pečene masti, krvavica ili češnjovki obilovala su gozbama. Danas je jeftino svinjsko meso dostupno svima, ali mu fali onaj štih prirodnog mirisa i neodoljive želje za konzumiranje.