Zagreb u retrovizoru (4)

RAZNOSAČICE MLIJEKA ZA DOBRO JUTRO

Kumice-mljekarice, šarenih rubaca na glavi i s bijelim keceljama još su 1965. godine naveliko bauljale polumračnim hodnicima zagrebačkih zgrada i pred vratima snenih domaćica ostavljale još tople porcije naručenog mlijeka. Dolazile su sa Žitnjaka, Bukovca, Posavine, a neke su potegnule čak iz Marije Bistrice, iz Svetog Mateja i u svojim cekerima ili limenim kantama, na biciklima dopremale svega pomalo, a ponajviše mlijeka. Bili su to njihovi zadnji transporti na taj način, jer su uskoro stigle zabrane i one su još nekoliko godina skrivečki prodavale svoje mlijeko zakamuflirano drugom prtljagom ispod velikih stolova tržnica.
S dolaskom mljekarske industrije nastalo je novo doba, a obol takvom napretku dali su i mladi Zagrepčani, omladinci, sedamnaestogodišnjaci, kopajući 1953. g. krampovima, lopatama i „štihačama“ temelje na Žitnjaku za neke od zgrada Zagrebačke mljekare.
Prema vremenu i tehnologiji, mlijeko iz mljekara transportiralo se do potrošača u litrenim staklenim bocama i smještenim u metalnim gajbama. Jedan dio, osim u trgovine, odlazio je u velike tvornice, gdje se besplatno dijelilo radnicima koji su radili poslove štetne po zdravlje. Neko se vrijeme mlijeko pakiralo u plastične vrećice, sve do izuma tetrapak ambalaže.
Seoska gospodarstva koja su se bavila proizvodnjom mlijeka nisu znala za aparate za mužnju krava, već su to obavljale žene, a zatim se na brzinu spremale i u rano jutro kretale obično  biciklima do prvih “konti”, koje su svako jutro dobivale još uvijek toplo mlijeko. U dvorištima mljekarica na drvenim ogradama i granama drveća svakog su se dana sušili ćupovi, kante i drugo posuđe, na radost muha. Začudo, takva proizvodnja nije masovno prijetila ničijem zdravlju, iako sve to nije s higijenskog stajališta bilo u redu. Ipak, to mlijeko s debelim slojem vrhnja othranilo je na stotine tisuća djece, koja su već tada znala što je dobro.