Zagreb u retrovizoru (14)

SVAKO NOVO STABLO KAO NOVI STANOVNIK

Za svako novo stablo koje se pojavi u drvoredima ili parkovima Zagrepčani osjećaju kao da su ga sadili svojim rukama, svakodnevno zalijevali i tetošili do njegovih najvećih visina. Kada radnici komunalnih službi samo priđu starim stablima s motornim pilama, prolaznici zovu Zelenu akciju, Grad ili Zrinjevac i raspituju se o mogućoj sudbini drveća. Nipošto ne žele rušenje postojećih stabala, pa čak i onda kad je to nužno, a jesensko ili proljetno skidanje suvišnih grana kao da postaje velikim gradskim ekološkim problemom.
Vandali će uništiti klupe na tramvajskim i autobusnim stajalištima, unakaziti fasade, ili napraviti drugu nepodopštinu, ali još nije objelodanjeno da je netko iščupao upravo posađenu sadnicu drveta s gradskih prostora.
Kada je tornado 1973. godine masakrirao stabla na Sljemenu, koje je zbog toga poprimilo zastrašujući izgled, građani su suosjećali kao da je to napravljeno u njihovom dvorištu. Godine 2013. jaki vjetar srušio je na stotine stabala u parki šumi Maksimir. Tih dana nestali su stalni šetači, u šumu se uvukao nemir, a stabla povaljena na zemlju zajedno s dugovječnim korijenjem kao da su još više potencirala žalost građana zbog velike štete nanijete prirodi.
Kultura njege zelenila i stabala na javnim površinama prepoznatljiva je i kod stranih turista. Zadivljeni su našim parkovima i šumama, našim Zrinjevcem, Maksimirom, Tuškancem. To je vrijednost koju kao nešto izuzetno prepoznaju sve generacije građana.