Zagreb u retrovizoru (10)

KAKO SU ZAGREPČANI ZAVOLJELI SELJAČKU UMJETNOST

Naiva – fenomen dvadesetog stoljeća, umjetnost koju su kritičari nazivali primitivnom, seljačkom, izvornom, ali i umjetnošću instinkta i srca tek je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća doživjela vrhunac popularnosti i kod gradskog stanovništva. Slike i kipovi tog pravca postali su odjednom poželjni u svakom domu, stranci traže njihova djela, otvara se galerija naivne umjetnosti. Pitanje dali bi sve išlo tim slijedom da naivu nisu glasno i uspješno propagirali glavni urednici tadašnjeg tjednika Vikend Ante Ungaro i Miljenko Srdić, jer su nakladom časopisa od 150.000 primjeraka obavili znatan dio promotivnog posla. Naivnu umjetnost propagirao je i Gerhard Ledić, poznatiji kao Lutajući reporter, objavljujući o naivcima desetke članaka.
Iako su o do tada primitivnim stvarateljima u stručnim krugovima „kolale“ različite priče, „potiho“ se ostvarivala suradnja između akademskih umjetnika i naivaca. Ponekad su znali priređivati zajedničke kolonije u Stubičkim toplicama ili Neumu. Jedan od “akademaca” koji je prenosio svoja slikarska znanja bio je i slikar Antun Schramadei.
Likovni umjetnici s akademskim obrazovanjem nisu nikad, prema dostupnim saznanjima, posegnuli za iskazivanjem umjetnosti na način naive. Međutim, događalo se suprotno. Neki od uspješnih naivnih umjetnika postali su akademcima. Iako je Podravina najpoznatija po naivnim likovnim stvarateljima, neki su od njih imali svoje ateljee u Zagrebu. Bez obzira na to što tko mislio o toj vrsti umjetnosti, činjenica je da su radovi naivaca bili jako prodavani i da su i danas na cijeni. Zagrepčani su ih zavoljeli, iako su ih neki zvali produktom seljaka.
Naivna umjetnost „posijala“ je svoje sjeme i izvan domicilne Podravine i Hlebina. Prihvatile su je i žene u drugim krajevima, kroz svoj dio stvaralaštva. U Vugrovcu, blizu Zagreba, naivnom se umjetnošću bavio i mladi slikar Fišter.