Zagreb u retrovizoru (1)

ŽIVE NA PITKOJ VODI, A VOLE FLAŠIRANO

Malo velikih gradova ima sreću da su smješteni između rijeke i planine, a Zagrebu se upravo to dogodilo. Zbog toga čiste, zdrave, pitke vode skoro nikad nije nedostajalo, a rijetke su godine da je na višim katovima zgrada ponestalo vode. Stari Zagrepčani – kad još nije postojala razvijena vodovodna mreža – vodu su crpili iz bunara, koji nisu presušili čak niti ljeti na povišenim dijelovima grada. Vodu su izvlačili iz zemlje i tzv. vrtnim ručnim pumpama, a kasnije je dobivali iz uličnih javnih pumpi – zahvaljujući razgranatoj vodovodnoj uličnoj mreži.
Danas gotovo sva kućanstva imaju vode u kućama i to u izobilju. Mnogi su bunari sa zdravom vodom zatrpani, a voda sa Sljemena slijeva se u grad u potocima. Nekad je bila tako čista da su šestinske pralje u njoj prale rublje, a prigradski vrtlari u njoj prali povrće prije prodaje na zagrebačkim tržnicama. Rijetke vodenice i mlinovi na njima sad samo podsjećaju na prošla vremena. Mladi više vole, posebno ljeti, flaširanu vodu, koja je skuplja od domaće vinske kapljice.
Naše zagrebačko Sljeme ipak ne haje za modu. Ono i dalje iz svoje utrobe nudi Zagrepčanima čistu, zdravu i hladnu pitku vodu. I to potpuno besplatno. Mnogi to koriste i na sljemenskim izvorima mogu se opet vidjeti ljudi s karnisterima.

Zagreb u retrovizoru (2)

RADIO ZA INTIMNO UŽIVANJE

Zagrepčani se nisu šepurili noseći ispod miške ulicom svoj prvi radiotranzistor veličine kuhinjskog kredenca. Za njih je radio bio dio intime, zabave, uživanja. Komuniciranje sa svijetom putem radija obavljali su i kad radio aparat nije imala svaka kuća, već svaka ulica. Iglama su satima nabadali po grumenu kristala i tražili najnovije vijesti ili omiljenu glazbu, koja se predstavljala kao novost u svijetu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata zbog posjedovanja radio aparata išlo se u zatvor, ali i na stratište. Radio se smatrao subverzivnim priborom, opasnim za poredak. U slobodno doba radio se razmahao u cijeloj svojoj punini. Veliki, mali ili sasvim minijaturni dopirao je do tamo gdje nije bilo struje, gdje se nije moglo čak niti motorkotačem, na planinske vrhove, na svadbe bez živih “mužikaša”, ušao je u tvornice, zabavljao umorne radnike na polsatnim pauzama, iz sveg grla orio se na šetajućim prostorima zatvorenika, na prvim redovima bojišnica. Radio je napravio čitavi “dar-mar” u gospodarstvu Zagreba, posebno 1980.  kada je Radio Velika Gorica uvela kvalitetniji stereo. Novinari te kuće Zimonja, Horina, Hrvačić i drugi postali su pojam ne samo kvalitetnog i zabavnog programa, već i ekonomije: mnogim su drugim stanicama pobrali kao oglašivače male zagrebačke obrtnike. Na programima Radio Zagreba bile su popularne emisije: “U 8 na vikend”, “Zeleni megaherc”, “Emisija za pomorce”, Marica Hrdalo i Ivo Gavrilović sa svojom “Zabavnom večeri”. Radio se slušao redovito kao što se danas gleda najzanimljivija tv serija. I danas nas popularni radio i TV voditelj Vojo Šiljak vodi eterom ulicama grada i luta ne bi li sreo sam sebe.
TV je stigla i samo na čas potisnula radio. Sad su, čini nam se, oba ova medija po slušanosti ravnopravna. Stari, iskusni lisac Radio našao je načina da se održi i stasa u modernije oblike.

Zagreb u retrovizoru (3)

POZDRAV IZ CRIKVENICE

Veliki broj Zagrepčana ne može zamisliti dobro ispunjeni život bez skijanja i mora. U stanju su cijelu godinu štedjeti ili otplaćivati dug za ta dva slatka užitka. Skijališta na Sljemenu zadovoljavaju apetite samo određenom broju, uglavnom rekreativnih skijaša.
Oni imućniji završavaju na planinama Italije, Austrije, Švicarske, Francuske.
Ljetovanje na moru ima dugu tradiciju isto toliku koliko postoji i naš turizam. Nekada se putovalo sporim automobilima prašnjavim cestama do mora, a uvijek se stiglo s uzvikom ushićenja: Eno mora! Putovanje danas je puno kraće, sadržajnije, s brojnim usputnim mjestima koja se mogu posjetiti i delicijama koje se mogu i moraju probati. Nedostatak naše “morske” ponude je što nema više jeftinih radničkih odmarališta. Nestala su s tržišnim odnosima. Zamijenili su ih šatori, kamp prikolice i drugi oblici prihvatljivi „srednjeslojevnim“ posjetiteljima s hrvatskim osobnim iskaznicama.
Zagrepčani su jako cijenili Crikvenicu. Tu ih je bilo na svakom koraku. Gradili su vikendice i potpuno se prilagodili svemu što donosi more i ljeto. Vikendice su se gradile i u Selcima, te na Krku. Novi Vinodolski je po cijenama bio prihvatljiv za tzv. srednji sloj. No, neke se navike Zagrepčana pomiču i prema drugim destinacijama. Zadnjih godina Vir je postao zagrebačkom mekom. Kupnjom vikendica po povoljnim cijenama ili nasljeđivanjem, može se reći da taj otok ima i svoju zagrebačku koloniju. Određene promjene uočljive su i kod velikih ljubitelja prirode. Šatori i kamp prikolice kao da više nisu u samom središtu zanimanja Zagrepčana.

Zagreb u retrovizoru (4)

RAZNOSAČICE MLIJEKA ZA DOBRO JUTRO

Kumice-mljekarice, šarenih rubaca na glavi i s bijelim keceljama još su 1965. godine naveliko bauljale polumračnim hodnicima zagrebačkih zgrada i pred vratima snenih domaćica ostavljale još tople porcije naručenog mlijeka. Dolazile su sa Žitnjaka, Bukovca, Posavine, a neke su potegnule čak iz Marije Bistrice, iz Svetog Mateja i u svojim cekerima ili limenim kantama, na biciklima dopremale svega pomalo, a ponajviše mlijeka. Bili su to njihovi zadnji transporti na taj način, jer su uskoro stigle zabrane i one su još nekoliko godina skrivečki prodavale svoje mlijeko zakamuflirano drugom prtljagom ispod velikih stolova tržnica.
S dolaskom mljekarske industrije nastalo je novo doba, a obol takvom napretku dali su i mladi Zagrepčani, omladinci, sedamnaestogodišnjaci, kopajući 1953. g. krampovima, lopatama i „štihačama“ temelje na Žitnjaku za neke od zgrada Zagrebačke mljekare.
Prema vremenu i tehnologiji, mlijeko iz mljekara transportiralo se do potrošača u litrenim staklenim bocama i smještenim u metalnim gajbama. Jedan dio, osim u trgovine, odlazio je u velike tvornice, gdje se besplatno dijelilo radnicima koji su radili poslove štetne po zdravlje. Neko se vrijeme mlijeko pakiralo u plastične vrećice, sve do izuma tetrapak ambalaže.
Seoska gospodarstva koja su se bavila proizvodnjom mlijeka nisu znala za aparate za mužnju krava, već su to obavljale žene, a zatim se na brzinu spremale i u rano jutro kretale obično  biciklima do prvih “konti”, koje su svako jutro dobivale još uvijek toplo mlijeko. U dvorištima mljekarica na drvenim ogradama i granama drveća svakog su se dana sušili ćupovi, kante i drugo posuđe, na radost muha. Začudo, takva proizvodnja nije masovno prijetila ničijem zdravlju, iako sve to nije s higijenskog stajališta bilo u redu. Ipak, to mlijeko s debelim slojem vrhnja othranilo je na stotine tisuća djece, koja su već tada znala što je dobro.

Zagreb u retrovizoru (5)

ŠTO SU NAJVIŠE JELI ZAGREPČANI

Koliko god vrsta mesa bilo ponuđeno Zagrepčanima, oni još uvijek često odaberu svinjetinu. Sve drugo – janjetina, teletina ili riba prigodne su delicije vezane za određene događaje. Nešto od te navike možda vuče korijene iz davnine. Svinju je bilo najlakše uzgojiti, ne zahtijeva veliki prostor, hrani se svime, a svaki njen dio može se iskoristiti, pa čak i dlaka. U selima blizu šuma, posebno hrastovih, svinja može bez čovjeka gotovo cijelu godinu. Ona je i među prvim životinjama koja je doživjela i međunarodno priznanje i zaštitu njenog znatnog dijela tjelesne težine – pršuta.
Pred zimu svake godine hrpe automobila pohitale bi prema selima oko Bjelovara, u Moslavinu ili Posavinu u potrazi za dobro uzgojenim primjercima. Tradicija kolinja nije se preskakala niti u najtežim ratnim godinama. Zagrepčani su mogli dobiti već obrađene svinjske primjerke, s kojih je dlaka skidana kipućom vodom ili zapaljenom slamom. Svaki od ovih načina pripreme svinje za “trančiranje” imao je svoje dobre i loše strane i svoje pobornike. Svojedobno se životni standard radnika mjerio se i svinjskim polovicama. Radnički sindikati nabavljali su ih po nižim cijenama i opskrbljivali radnike. Tko je nabavio više polovica bio je uspješniji sindikalni vođa. Gradska dvorišta iz kojih se širio miris svježe pečene masti, krvavica ili češnjovki obilovala su gozbama. Danas je jeftino svinjsko meso dostupno svima, ali mu fali onaj štih prirodnog mirisa i neodoljive želje za konzumiranje.

Zagreb u retrovizoru (6)

CVIJEĆE – NAJLJEPŠI ZAGREBAČKI UKRAS

Male, trošne obiteljske kućice na Trešnjevci, Volovčici ili Željezničkoj koloniji uvijek su “disale” ljepotom – cvijećem u malim ružičnjacima ili na prozorima prizemnica. Takvo iskazivanje ljepote i ljubavi prema cvijeću prihvaćali su i doseljenici u – recimo – Kozari Boku, ali i puno bogatiji na Tuškancu ili Cmroku. Šarenilo balkona s tisuću boja, nekim je stanovnicima glavnoga grada postalo statusnim obilježjem. U cvijeće na balkonima, vrtovima, dvorištima, parkovima ili javnim površinama Zagrepčani pojedinačno ili plaćanjem poreza gradu ulažu svake godine milijune kuna. Potiču to i razna natjecanja s nagradama za najbolje uređeni ružičnjak ili balkon, a mnogi su prostori u cvijeću prava umjetnička djela, vrijedna divljenja.
Kao čin iskazivanja ljubavi prema cvijeću Zagreb već desetljećima ima svoj jedinstveni Sajam cvijeća. U njegov sadržaj i smisao puno su uložili ljudi iz Večernjeg lista, kao i njihov nekadašnji urednik Ladislav Melčicki, ali i bivši direktor Arta – Pero Mihanović. Od gotovo samih početaka održavanja na čelu Savjeta Sajma cvijeća bile su najpoznatiji državnici Hrvatske. Sajam je “prošarao” Zagrebom od Gornjeg grada do Bundeka, oplemenjujući grad i ljude u njemu. Za ljepotu cvijeta i cvijeća grad živi neprekinuto 24 sata. Za održavanje plemenitog nasljeđa brinu se Zrinjevac, Žitnjak (kao ustanove), brojni rasadnici, ali i zimski vrtovi u vlasništvu građana. I kad netko bez savjesti počupa s javnih površina tek zasađene primjerke ukrasnog cvijeća, on čini veliku nepravdu prema građanima Zagreba, koji toliko vole cvijeće u svojoj kući ali i na javnim površinama.
Svejedno, radi li se o zasađenom i pomno njegovanom cvijeću ili onome koje je samo izniknulo na nekom krovu, svaki taj cvijetnjak vrijedan je pažnje i ljubavi.

Zagreb u retrovizoru (7)

U NJEMAČKOJ RADILI, U ZAGREBU GRADILI

Iako niti u jednom rječniku stranih riječi toga doba nije pojašnjeno što znači riječ gastarbajter, na tisuće Zagrepčana šezdesetih je godina dobilo taj naziv. Dakako, radilo se o ljudima koji su s koferima u ruci pohitali na zagrebački Glavni kolodvor i krenuli na rad u Njemačku. Zvalo se to privremeni rad, a nekima se put pretvorio u vječnost.
Kada su se sedamdesetih masovno vraćali na odmor u svoju domovinu s karakterističnom odjećom i kariranim šeširima, po čemu su bili prepoznatljivi na stotinu metara, radnici su našoj zemlji već isporučili masu njemačkih maraka, kojima su popravljali državnu platnu bilancu. Od novca zarađenog u inozemstvu u Zagrebu i drugim dijelovima Hrvatske oni ili njihove obitelji gradili su nova zdanja, kupovali traktore, automobile, zemljišta i druga materijalna dobra. U Njemačku su odlazili u anonimnosti običnih putnika, a kad su se vraćali, najčešće u starim mercedesima, na granici su ih dočekivali „naši“ i darivali cvijećem ili vodom, iskazujući im poštovanje.
Privremeni radnici su snažno utjecali na razvoj Münchena, gdje ih je bilo najviše. Oko željezničke stanice nicali su novi ugostiteljski objekti, pečenjarnice, trgovine s odjećom, kućanskim aparatima, a u svima njima radili su ljudi koji znaju hrvatski ili su bili vlasnici takvih objekata.
Prosječna plaća gastarbajtera bila je na razini dobro plaćenog visokokvalificiranog radnika u Hrvatskoj, ali se u Njemačkoj, zbog štednje i skromnog života u barakama stjecalo puno više.
Dok su gastarbajteri novcem iz Njemačke gradili kuće, naši radnici zaposleni u Hrvatskoj su za izgradnju nastambi dizali visoke kredite s dugogodišnjom otplatom, a kreditne rate “pojela” je inflacija pa su takvi krediti lako otplaćivani, jer im je vrijednost pala na cijenu kutije cigareta. U Hrvatskoj su tada, kao i u cijeloj Jugoslaviji, radnici besplatno dobivali stanove iz akcije, koja se zvala “Moj dinar za tvoj stan”. Svi su uplaćivali u tzv. Stambeni fond iz kojega je financirana stambena izgradnja za beskućnike, ali i za snalažljive. Na kraju je ispalo da naši gastarbajteri nisu baš puno profitirali ako su kraće vrijeme radili u Njemačkoj, od onih koji su ostali u domovini. Ipak, ono što su prividno izgubili, gastarbajteri su nadoknadili pod stare dane, kada su se vratili na rodnu grudu. Od njemačke mirovine mogu mirno živjeti, jer je ona neusporedivo viša od mirovine stečene radom u Hrvatskoj.

Zagreb u retrovizoru (8)

NE SAPUNAJTE SE U BAZENU

To što su Zagrepčani voljeli otvorena kupališta i toplice, razlog vjerojatno nije u činjenici da još pedesetih godina prošlog stoljeća sve kuće nisu imale ne samo hladnu pitku, već i toplu vodu. Ali da su se voljeli prati i u toplicama pokazuju i natpisi na bazenima koji su upozoravali da se kupači ne sapunaju u bazenima. Oko Zagreba i nešto dalje bilo je puno toplica i otvorenih bazena. Najpopularnije su bile Stubičke toplice, udaljene 37 kilometara, do kojih se moglo i bez automobila. Kupače je prevozio vlak, a radnici-kupači stizali su i u kamionima pokrivenima ceradom. Tuheljske toplice imale su ljekovito blato, pa su i one imale svoju stalnu publiku, posebno žene, koje su grabile ljekovito blato s potoka i njime se mazale. Građanima su prije 45 godina na raspolaganju bile još toplice: Čateške, Daruvarske, Dolenjske, Lešće, Šmarješke, Lipik, Rimske, Radenci, Varaždinske, Šemničke, Sutinske, Krapinske i Novomarofske. Popularno je bilo kupanje na najbližem Šmidhenu i u Zelini. Zagrepčani su najrjeđe odlazili u Topusko. Zaljubljeni parovi mir su nalazili u Čateškim toplicama, do kojih se stizalo vlakom, zadnja stanica Dobova, a zatim se preko polja pješačilo par kilometara, do soba zimi zagrijanih kaminima i pravim mirisnim drvom.
Navika posjećivanja toplica nastavila se i kod mladih naraštaja, s tom razlikom da su neke toplice nestale, a druge su pretvorene u mjesta visokog standarda. Gosti postaju brojevi s gumenim narukvicama na rukama, koje im omogućuju kretanje, ulazak i izlazak iz bazena. Starijim generacijama je bio doživljaj na kupanju, kada bi primijetili da je netko u njih “uperio” fotoaparat. Tada bi većina njih stala mirno, poput vojske i čekala da snimatelj završi svoj posao. „Slikanje“ je bilo važnije i od planiranog skoka s visoke daske.

Zagreb u retrovizoru (9)

VIKENDICE KAO UTJEHA ZA NOSTALGIJU

Ne zna se koje je točno godine Zagrepčane zahvatila masovna nostalgija. Zna se da je između 1960. i 1970. godine bila u tijeku velika invazija na napuštena rodna mjesta, na planine, vinograde, šumarke, toplice i more. Ljudi su kupovali i gradili vikendice gdje god se moglo, sadili voćnjake i vinograde, obrađivali vrtove, a plodove transportirali u Zagreb. Bio je to život za vrijedne ljude, koji su se znali družiti s drugim vikendašima u prirodi, ali i hvaliti da imaju čak nekoliko vikendica na planinama i na moru.
Na svojim malim imanjima vikendaši su obnavljali stara znanja o poljoprivredi, voćarstvu i vinogradarstvu. Kada bi se ponedjeljkom ujutro vratili na radna mjesta u Zagrebu, žuljevitim su rukama dokazivali svoje zadovoljstvo. Ipak, to zadovoljstvo nije bilo vječno. Godine su učinile svoje i jedna angažirana generacija suočila se s umorom i iscrpljenošću. Danas se vrijedne vikendice mogu kupiti u pola stvarne cijene. Nove generacije imaju drugi smisao života, bez fizičkih napora, ali uz pomoć kompjutora i realniji doticaj s cijelim svijetom.
Dakako, za sve obitelji i nasljednike ne vrijede ista pravila. Djeca, koja su kao mala bila uključena u uživanje u dražima prirode, nastavila su tamo gdje su njihovi roditelji stali. U svemu im je sada lakše. Umjesto teških štihača, motika i lopata u pomoć su im priskočile razne mehanizirane kopačice, pljevilice, mali traktori za košnju trave, motorne prskalice i razna druga pomagala. Tko je znao sve to racionalno iskoristiti, našao je svoju “ravnotežu” između računala koje ga čeka kod kuće u Zagrebu i čari i korisnosti kretanja u prirodi. Zdrava hrana, uzgojena vlastitim rukama nešto je što svakog dana dobiva na cijeni. U tome i jeste vrijednost održavanja i korištenja vikendaških posjeda.

Zagreb u retrovizoru (10)

KAKO SU ZAGREPČANI ZAVOLJELI SELJAČKU UMJETNOST

Naiva – fenomen dvadesetog stoljeća, umjetnost koju su kritičari nazivali primitivnom, seljačkom, izvornom, ali i umjetnošću instinkta i srca tek je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća doživjela vrhunac popularnosti i kod gradskog stanovništva. Slike i kipovi tog pravca postali su odjednom poželjni u svakom domu, stranci traže njihova djela, otvara se galerija naivne umjetnosti. Pitanje dali bi sve išlo tim slijedom da naivu nisu glasno i uspješno propagirali glavni urednici tadašnjeg tjednika Vikend Ante Ungaro i Miljenko Srdić, jer su nakladom časopisa od 150.000 primjeraka obavili znatan dio promotivnog posla. Naivnu umjetnost propagirao je i Gerhard Ledić, poznatiji kao Lutajući reporter, objavljujući o naivcima desetke članaka.
Iako su o do tada primitivnim stvarateljima u stručnim krugovima „kolale“ različite priče, „potiho“ se ostvarivala suradnja između akademskih umjetnika i naivaca. Ponekad su znali priređivati zajedničke kolonije u Stubičkim toplicama ili Neumu. Jedan od “akademaca” koji je prenosio svoja slikarska znanja bio je i slikar Antun Schramadei.
Likovni umjetnici s akademskim obrazovanjem nisu nikad, prema dostupnim saznanjima, posegnuli za iskazivanjem umjetnosti na način naive. Međutim, događalo se suprotno. Neki od uspješnih naivnih umjetnika postali su akademcima. Iako je Podravina najpoznatija po naivnim likovnim stvarateljima, neki su od njih imali svoje ateljee u Zagrebu. Bez obzira na to što tko mislio o toj vrsti umjetnosti, činjenica je da su radovi naivaca bili jako prodavani i da su i danas na cijeni. Zagrepčani su ih zavoljeli, iako su ih neki zvali produktom seljaka.
Naivna umjetnost „posijala“ je svoje sjeme i izvan domicilne Podravine i Hlebina. Prihvatile su je i žene u drugim krajevima, kroz svoj dio stvaralaštva. U Vugrovcu, blizu Zagreba, naivnom se umjetnošću bavio i mladi slikar Fišter.

Zagreb u retrovizoru (11)

DAN ZA VESELJE I PLAKANJE

Već više od 60 godina zagrebačke mame i njihova mala djeca imaju svoj dan za veselje i plakanje. Svake godine to je drugog datuma, ali uvijek po završetku školske godine. Tada se mališani sami, bez pratnje roditelja, odvaže krenuti na put s drugom djecom, gdje će provesti desetak ili više dana. Na rastancima liju suze i mame i djeca, a završetak prolijevanja suza uvijek je u radosti i osmjesima.
Djeca slabijeg imovnog stanja, boležljivi, ili oni koji to jednostavno požele mogu dio svojih školskih blagdana provesti u organiziranim kampovima ili odmaralištima. Takve boravke organiziraju Crveni križ, ustanova Vladimir Nazor ili Društvo Naša djeca, kojima je briga o djeci jedan od slatkih zadataka. Prije pedeset godina djeca iz Zagreba odlazila su u najbliži Dom Crvenog križa na Sljemenu, a zatim u Pionirski grad u Dubravi (sada Grad mladih). S vremenom se širio popis mjesta u kojima će djeca besplatno ili po povoljnim uvjetima boraviti zajedno sa svojim vršnjacima, a pod paskom odgojitelja ili instruktora, gdje će mnogo korisnog naučiti, ali i steći brojna prijateljstva. U takvim kampovima djeca iz Zagreba susretala su se i s djecom iz drugih europskih zemalja, koja su tu dolazila ili u sklopu razmjene ili zbog toga što su u njihovim zemljama bijesnili ratovi ili druge nepogode. Domovi za djecu na ljetovanju bili su i u Crikvenici, Novom Vinodolskom,  Selcima. U Savudriji je ustanova Vladimir Nazor imala ogromno prostranstvo s šumom i čistim morem, u kojoj se moglo boraviti u bungalovima, ali i šatorima.
Zagrebački dan za plakanje bio je i ostao tradicijom. On je pokazivao i dokazivao svu brigu koju vode grad i druge humanitarne, prosvjetne i pedagoške ustanove o najmlađima i njihovom razvoju. Neka od takvih ljetovanja imala su i zdravstveni značaj. Djeca s problemima dišnih organa upućivana su u Mali Lošinj, što im je bila pomoć u svladavanju poteškoća. Koja je god politička opcija upravljala Zagrebom, niti jedna nije zaboravila na svoju obvezu sustavne brige o djeci.

Zagreb u retrovizoru (12)

UŽIVANCIJA U MEDITIRANJU

Stranci koji posjećuju Zagreb, pa se nakon toga „za stalno“ dosele u naš grad, nerijetko kao prednost pred svojom domovinom ističu mirnoću i staloženost grada – bez stalne trke i žurbe. Zagrepčani znaju meditirati i to mnogo više nego ranijih godina. Kad su prije pedesetak godina o meditaciji, uživanju, “merakluku”, “kafenisanju” i drugim oblicima razmišljanja samog sa sobom pisala dva značajna novinara – Pero Zlatar i Jovan Hovan, uspoređujući nas sa susjedima, malo je tko vjerovao da će i naš grad prihvatiti takav način života.
Trenutke meditiranja Zagrepčani provode na razne načine. Kako je to bilo nekada prikazuje skulptura Antuna Gustava Matoša koji se raširenih ruku opustio na klupi Gornjeg grada i uživa u pogledu na ostatak grada. Najstariji način meditacije, posjećivanjem parkova i uživanjem u cvijeću i prolaznicima i danas se zadržao posebno kod starijih ljudi. Oni obilato koriste slobodne klupe Zrinjevca, Maksimira, Gornjeg grada, ali i svih parkova, kako bi u miru prebirali po svojoj prošlosti. Mlađe generacije za mjesto svoje meditacije biraju kafiće, posebno one s terasama. Radnim danima i blagdanima skoro su puna mjesta u kavani Dubrovnik, Gradskoj kavani, Kazališnoj kavani, ali i u novijoj Maloj kavani na Trgu Bana Jelačića. Roditelji s malom djecom i ljubitelji prirode znaju u sunčana jutra sjediti satima, i uz šalicu kave promatrati okolicu zagrebačkog Vidikovca.
Želja za trenutnom samoćom, razmišljanjima i meditiranjem ne napušta Zagrepčane zimi, a niti po hladnoći. I tada, neobičnim načinom sjedenja ispunjavaju polupuste zagrebačke klupe u parkovima i drugim mjesti

Zagreb u retrovizoru (13)

ZAGREPČANI PIJU PRIGODNO

Osvajači raznih sportskih i drugih trofeja nekada su točno znali što ih čeka: iz pehara od pola litre ili litre morali su naiskap popiti upravo toliko prirodnog vina. Nikakva druga pića nisu mogla zamijeniti tradiciju. Gotovo uvijek vino se pilo na svadbama, krstitkama i drugim proslavama. Danas se na svadbama pije najmanje vina. Na stolovima su servirani razni voćni i drugi napitci, a otkako se zna za široku primjenu alkotesta, sve više muškaraca pije pivo i razne gazirane ili negazirane sokove. S „repertoara“ potpuno su nestali špriceri. Ponovo se vraća želja za prvim mladim vinom – portugizcem.
Neka vina, kao npr. đakovačka graševina mnogo su godina bila omiljena u velikim društvima. U “bunkerima” tj. neprijavljenim podrumima moglo se dobiti domaće izabele i seksarde. Muškat je napravio čitavi dar-mar u jednoj gostionici u Dubravi, kada se pravi, bez primjesa, počeo prodavati u tek otvorenoj gostionici. Servirao se najčešće s pečenim mozgom s jajima i tadašnji je gostioničar napravio dobar posao. U Mladini, Zelini i Prepuštovcu točila su se uglavnom domaća, malo kiselkasta vina. U vrlo poznati restoran Pod mirnim krovovima, s najboljom janjetinom, njen bivši direktor Stjepan Pisk uveo je dobra ljutomerska vina. Kad bi krenuli na neke specijalitete izvan grada, Zagrepčani su u Samoboru rado popili bermet, a na proštenjima u Mariji Bistrici gvirc, za kojega se pronio glas da ga u sazrijevanju u velikim bačvama stalno miješaju plivajuće kornjače.
Od žestokih pića bili su popularni Barun Trenk i Zrinski, a žene su odavno voljele „ajer konjak“, kraher i druge sokove slične današnjima. Preskupa piva snažnom su se promidžbom nametnula svim drugim pićima.

Zagreb u retrovizoru (14)

SVAKO NOVO STABLO KAO NOVI STANOVNIK

Za svako novo stablo koje se pojavi u drvoredima ili parkovima Zagrepčani osjećaju kao da su ga sadili svojim rukama, svakodnevno zalijevali i tetošili do njegovih najvećih visina. Kada radnici komunalnih službi samo priđu starim stablima s motornim pilama, prolaznici zovu Zelenu akciju, Grad ili Zrinjevac i raspituju se o mogućoj sudbini drveća. Nipošto ne žele rušenje postojećih stabala, pa čak i onda kad je to nužno, a jesensko ili proljetno skidanje suvišnih grana kao da postaje velikim gradskim ekološkim problemom.
Vandali će uništiti klupe na tramvajskim i autobusnim stajalištima, unakaziti fasade, ili napraviti drugu nepodopštinu, ali još nije objelodanjeno da je netko iščupao upravo posađenu sadnicu drveta s gradskih prostora.
Kada je tornado 1973. godine masakrirao stabla na Sljemenu, koje je zbog toga poprimilo zastrašujući izgled, građani su suosjećali kao da je to napravljeno u njihovom dvorištu. Godine 2013. jaki vjetar srušio je na stotine stabala u parki šumi Maksimir. Tih dana nestali su stalni šetači, u šumu se uvukao nemir, a stabla povaljena na zemlju zajedno s dugovječnim korijenjem kao da su još više potencirala žalost građana zbog velike štete nanijete prirodi.
Kultura njege zelenila i stabala na javnim površinama prepoznatljiva je i kod stranih turista. Zadivljeni su našim parkovima i šumama, našim Zrinjevcem, Maksimirom, Tuškancem. To je vrijednost koju kao nešto izuzetno prepoznaju sve generacije građana.

Zagreb u retrovizoru (15)

SLAVNI SE (NE) ZABORAVLJAJU

Kad bismo ove 2016. godine pokazali ovu fotografiju ljudima, koji su 1976. godine imali deset godina, rijetki bi se mogli sjetiti osoba sa slike. Naši „dječji junaci“, snimljeni 1976. godine ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu bili su česti gosti u zagrebačkim domovima. Slavica Fila, glumica, sa svojim lutkom – plišanim Mendom, oduševljavala je djecu u dječjem kazalištu na Trešnjevci, a obilazila je s Mendom i Slavicom cijelu našu zemlju. Gdje bi se god pojavila UVIJEK JE IMALA uz sebe malu, razdraganu publiku. Njen kolega, glumac Mića Tadić, pričao je gotovo svakodnevno djeci priče na radiju, a zatim ih vodio na popularnu dječju predstavu Na slovo, na slovo.
Što su djeca najviše voljela slušati na radiju ili gledati na televiziji tih i kasnijih godina? Odrasli se sjećaju najviše radio emisija Mladena Kušeca – Tonkica Palonkica (1982.-1990.) i Bijele vrane. Mnogi su gledali na TV-u Veliki i mali, a djeci je ostao u sjećanju film Tko pjeva, zlo ne misli. Jedna, nekada mala djevojčica, danas kaže da je najviše voljela gledati Poljoprivrednu emisiju, koja se, začudo i danas gleda vrlo rado.
Nekad mala djeca bila su oduševljena predstavama u Kazalištu lutaka na Ribnjaku, ali i u današnjem Kerempuhu.
Što biste vi odgovorili, da vam netko iznenada postavi isto to pitanje?

Zagreb u retrovizoru (16)

ZAGREPČANI NISU SNIJEG DOŽIVLJAVALI JAKO OZBILJNO

Na slici: Gromade leda na slabo očišćenoj ulici Gornji Bukovac oko 1970. godine

Kada je 1965., te još nekoliko godina kasnije prigradskim i brdovitim podsljemenskim ulicama „žarila i palila“ drvena ralica, gurajući snijeg na lijevu i desnu stranu – mnogi su to smatrali posebnim doživljajem. Ralica je bila naprava, sklepana od hrastovih fosni u obliku trokuta, čiji se prednji, šiljati kraj, zabijao duboko u naslage snijega i tako ulice činio prohodnima. Riđani, na kojima su ponosno jahali Valeki, Štefeki ili Miškeci, prvi su morali zagaziti u metar visoke zapuhe snijega i za sobom povući ralicu. Tek poslije njih mogli su već u šest sati ujutro krenuti radnici na posao, a mnogi su „debelo“ kasnili. Sreću da netko prije njih “prti” snijeg i napravi stazu nisu imali ložači i drugi neophodno potrebni pomoćni radnici iz Markuševca, Gračana i Šestina, koji su mnogo ranije morali u tvornicama zapaliti peći na drva, kako bi radnici došli u šest sati „na toplo“.
Začudo, mnogi Zagrepčani nisu visoki snijeg doživljavali jako ozbiljno, kao neku vrstu nepogode. Znali su maksimirskom šumom “gacati” i više od sata, tabati snijeg visok do koljena i kukova, ali su ipak stizali na posao. I kada je snijeg bio najveći, iz okolnih klijeti orila se pjesma, na vatri se pržila slanina, kobasice, pilo hladno vino, tako hladno da se grlo smrzne. Djeca su se spuštala nizbrdicom, bez bojazni da bi im neki rijetki automobil mogao prepriječiti put.
Tek kad su stigli automobili, kada su na poledici počeli raditi najraznovrsnije pogibeljne figure, snijeg se počeo smatrati nepoželjnim. Trebalo ga je hitno ukloniti. Više nisu bile dostatne lopate, drvene ralice i riđani uspuhanih nosova, već prave ralice, koje i u pola noći bukom probadaju uši građanima lakog sna. I kao da priroda tada namjerno pomaže ljudima. Kad stvarno izgleda da će neki gradski oci morati održati svoju riječ i pojesti sav snijeg, sutradan grane sunce. Tada se zaboravi na “bljuzgu”, mokre noge, ledene gromade koje nisu na vrijeme bile uklonjene s cesta, već su tu ostale kao brzo zaboravljeni kratkotrajni događaj.

Zagreb u retrovizoru (17)

VRIJEME KAD SU BRODOVI PLOVILI IZ ZAGREBA

Iako je Zagreb, po ranije dozvoljenim automobilskim brzinama, udaljen od mora tri sata vožnje, po svojim “vodnim” aktivnostima ponašao se kao da je na samom moru. Obilato je koristio svoju Savu i jezero Jarun za razvoj plovila i pripremu natjecanja i natjecatelja. Još 1924. održavane su prve jedriličarske regate, a u našoj je zemlji poznata Jadranska regata. Jedrenjem i izradom jedrilica bavilo se nekoliko klubova, a oni su okupljali mlade i poticali ih na stvaralaštvo. Oko 1970. g. u Zagrebu je tvrtka RIS proizvodila gumene čamce, poznate po kvaliteti u cijeloj bivšoj državi. Brod Kornat, dug 7,5 m napravili su od tek primjenjivanog poliestera Antun Brajdić s partnerom Kosanovićem. Njihovom suradnjom napravljeno je oko 150 brodova.
U mnogim dvorištima nastajala su u to vrijeme veća ili manja plovila. Mario Saletto, fenomen na više područja, sam je od drva i drugih materijala napravio tri broda, dugih 8 metara. On je ujedno bio i prvi tv snimatelj ispod vode, s ispitom sportskog ronioca i ispitom vikend kapetana. Poznat je po podvodnim snimanjima prikazanima u tv seriji Tajne Jadrana, koja se stvarala od 1972. do 1975. godine. Zagreb se može pohvaliti i svojim Klubom za podvodne aktivnosti i roniocima koji su uvijek bili u službi grada.
Od kontinentalaca, koji su živjeli u Zagrebu, a odvažili su se na morske pustolovine, značajni je moreplovac, pisac i književnik Joža Horvat. Već 1959. godine imao je brod Skitnicu, kojom je krenuo na put oko svijeta. Njegov mlađi kolega Mladen Šutej s desetmetarskom jedrilicom prešao je 13.500 milja i 1983. g. prejedrio Atlantik dva puta.
Mnogo toga što se događalo oko aktivnosti na jezerima, rijekama, morima moralno je podupirao i poticao Ivan Kreutz, glavni urednik visokonakladnog časopisa Sam svoj majstor. Ispiti za vikend kapetane održavali su se u Zagrebu, pa su dozvole stjecali brojni građani. Jedrenje i druge aktivnosti na zagrebačkim vodama novčano je podupirao tadašnji SIZ tehničke kulture, pod vodstvom poznatog Brace Briškoga.
Različite aktivnosti na vodama i moru danas su za mnoge postale luksuzom. Za hrvatske prilike samo odabrani mogu izdvojiti godišnje 4000-5000 Eura za parkiranje manjeg broda u marini. Sajmovi plovila, kakvi su se održavali na Zagrebačkom velesajmu, sada se održavaju u gradovima na moru. Prijašnja „morska“ masovnost pretvorila se u ekskluzivu, nedostupnu većini građana. Ipak, puno je Zagrepčana vezalo svoj život uz plovidbu i sportsku rekreaciju. Danas se podsjećaju na te dane kratkotrajnim uživanjem u turističkim plovilima širom Jadrana.