ŠTO ĆE TI VIKENDICA KADA NE MOŽEŠ DO NJE (16)

ZATOČENIK POTRESA I KORONE
Prije desetak godina naslijedili smo vikendicu u blizini Zagreba. Iako smo je teško održavali zbog naših godina, odgađali smo prodaju. Uvijek sam govorio da je nešto takvo dobro imati, jer dođe li do nekakve nepogode, imaš barem nekamo otići. Pouka je to iz Drugog svjetskog rata. Tko god je imao mogućnost otići na selo, pa čak i siromašno, ne samo da je uvijek mogao kupiti neke živežne namirnice, već je mogao u kritično vrijeme i sačuvati živu glavu. U takvim vremenima, između žitelja sela i građana koji su tražili bilo kakvo sklonište, stvarala su se duga poslijeratna prijateljstva. I naša obitelj je svjedočila o jednom takvom prisnom prijateljstvu.
Na mogućnost da se nećemo smjeti micati iz mjesta boravka, nikad nismo računali. Kad je krizni stožer preporučio starijim osobama da striktno poštuju takva njegova stajališta, znali smo da se radi o sasvim ozbiljnim razlozima da ne kršimo odluke.
Ja sam iz više razloga u rizičnoj skupini, koja postaje opasna ne samo po sebe, već i za društvo. Imam 84 godine, bolujem od srca i krvnih žila, na lijekovima sam, osjetljiv sam na dišni sustav. Učinim li nešto što nije po volji javnosti, mogu doživjeti javni verbalni linč. Na televiziji gledam mlađu pekačicu roštilja na nekoj tržnici kako se riječima obračunava sa starijim čovjekom, koji se našao u njenoj blizini. Kori ga: Što tu uopće radite, idite kući! Starac je htio samo nešto kupiti, a doživio je blamažu pred brojnim prolaznicima. Nitko, stvarno, nije pitao što će on tu. Mlađi su živjeli u uvjerenju da starije osobe uvijek imaju nekoga tko će im obaviti neophodne poslove u gradu, pripremiti obroke. Pripadnici Crvenog križa nešto od toga i obavljaju, ali stariji drže do svog ponosa i ne žele svi milostinju, ako je baš ne moraju koristiti. Težak je život starih ljudi.
Kad su prestali voziti tramvaji, autobusi, pa i vlakovi – odlazak u vikendice postao je bespredmetan. Tko ode, ne zna se hoće li se moći i vratiti. Budi gdje jesi, šuti i trpi.