POVRATAK NA KROV KAO MLADENAČKA USPOMENA (18)

ZATOČENIK POTRESA I KORONE

            Još kao mladić imao sam priliku i hrabrost popeti se na krov stare drvene kuće i otkrivati je. Dolje, na tlu, čekalo je pet-šest žena pretoplo odjevenih za ljetnu vrućinu. One su trebale prihvatiti svaki crijep i odložiti ga na određeno mjesto. Računale su na polagani tempo, kakav je i primjeren kada se radi s lomljivim crijepovima. Ose i drugi leteći nametnici, koji su se dizali u zrak iza svakog skinutog crijepa kao da programirano polijeću sa aerodromskog uzletišta, tjerali su me na brzo djelovanje. Morao sam smisliti nešto racionalnije, a žene na zemlji platile su za to. Od brzine, kojom su letjeli crijepovi, začas su postale mokre.

            Od dasaka sam sklopio neki žljeb, koji mi je poslužio kao platforma pomoću koje sam bez praznog hoda spuštao crijepove. Bilo je to neko iskustvo, a slijedećom sam prilikom pokrivao vlastitu kuću, uz pomoć starijeg čovjeka koji mi je kao instruktor pomagao, kad bih neki red crijepova skrenuo s pravca.

            Sada, nakon pedeset godina, imao sam priliku da uporabim sva svoja znanja iz krovopokrivalaštva. Ali, to nije bilo isto. Starost je slabost, ali starost je i mudrost. Nisam se dao navući na to da se na krov penjem s vanjske strane, već sam popravak radio s unutarnje. Da nije bilo moje kćerke koja mi je pomagala kod postavljanja ljestvi i dodavala crijepove, posao ne bih mogao obaviti uspješno. Zato sam rekao kćerki da ako ikada otvorim krovopokrivačku radionicu, ona će biti proglašena mojim prvim pomoćnikom, iako to kao gradsko dijete nije nikad radila.

            S drugom grupom mladih vatrogasaca – pokrivača bio sam bolje sreće. Na mojoj obiteljskoj kući na Bukovcu, izvan dohvata, ostala mi je polovica jednog crijepa, do kojeg nisam mogao zbog prekratkih ljestvi. Vatrogasac je pomogao, ali se vidjelo po nesigurnom postavljanju ljestvi, da u tom poslu nema iskustva.

            Koliko je ljudi nakon zagrebačkog potresa stradalo padom s krova, nije poznato. Javno je objavljeno da ih je do 7. travnja poginulo troje, a 14.4.2020., televizija je javila o još jednom ovakvom smrtnom slučaju u Zagrebu.

            Kada im je imovina ugrožena, građani-amateri ponekad rade i ono za što nisu osposobljena i što može biti opasno po život.

            Tek sada, nakon toliko poginulih, saznajemo da na krovu ne može raditi netko tko nema za to položeni ispit. Kada bi se toga pridržavali profesionalci iz građevinskog sektora, koji ponekad na visinama ne nose čak niti zaštitne kacige, građevinska inspekcija ne bi imala što raditi. Građani očito nisu znali za taj propis, građevinci ga se nisu pridržavali, a inspektori nisu zapažali što se to događa negdje u visini, izvan njihova zemaljskog dohvata.