KAKO SAM ZAVOLIO NIKIJA LAUDU
Čakovec, 1976.
Sedam godina ranije klinac je bio još manji klinac. Poslije nastave obično je svratio do mamine kume, starije gospođe koja je s mužem živjela u skromnome jednosobnom stanu, često nahranila klinca i jako voljela sport. Dok je bila mlada, prala je dresove nogometašima ČŠK i posluživala im vodu i limun u poluvremenima utakmica (da, vodu i limun, a ne ove zelene, plave, narančaste i ljubičaste dopinge pakirane u boce pod raznim nazivima koji završavaju sa „sport“). Kad bih došao ponedjeljkom k njoj, znala je reći: „Gledala sam Formulu 1. Miki Lauda je bil prvi.“ Koji Miki, koji Lauda, što je to meni značilo? Čitao sam 365 pripovijedaka, Družinu Sinjega galeba, Družbu Pere Kvržice, gledao Gruntovčane, natjeravao loptu s drugom djecom – kakav Miki, kakav Lauda? „Damir, gledala sam Formulu. Miki Lauda je pak bil prvi.“ „Dobro. Kaj si danas skuhala?“ A onda, jednog ponedjeljka: „Gledala sam Formulu. Miki Lauda se zaletel, v bolnicu su ga otpelali, ali je ostal prvi.“ Tako malen ipak nisam bio da bi mi tu sve štimalo. Ako se zaletiš i otpreme te u bolnicu, kako onda možeš biti prvi? Prešutio sam to, latio se pečene piletine i tjestenine, no, svejedno sam razmišljao kakav to nadčovjek može biti prvi nakon što završi u bolnici. Mjesec i pol ništa, a onda kuma opet, sa suzom u oku: „Miki Lauda je pak vozil, pustili su ga z bolnice, pak je bil prvi.“ E, sad me to već pomalo počelo i zanimati, ali samo do kolača. Štrukli s jabukama bili su predobri da bih se dalje bavio nekakvim Mikijem.
Čekajući tako, jednog popodneva, prijatelja da se izvuče iz kuće i krene sa mnom na igralište, dođe mi u ruke Politikin zabavnik. Listam, listam, kad odjednom: slika gorućeg Ferrarija, nosila, helikopter, obilje teksta, a u njemu nekakav Lauda. Gle, nije Miki nego Niki, kuma nema pojma. Kad sam uronio u sadržaj teksta prijatelj me morao vući na ulicu, a kad ni to nije pomoglo, bacio mi je loptu u glavu kako bi me vratio u stvarnost. Drama, triler. Betonska ograda, mrlja od ulja na pisti, udarac u ogradu, plamen, vatrogasci, hitna pomoć, nosila, helikopter, bolnica, borba za život. Izlazak, nove utrke, šampion. Kakva priča! Čim sam se vratio kući dograbio sam Studio i pogledao program za nedjelju: Formula 1, Grand prix Njemačke, 14:50. Da ga vidim, moram ga vidjeti… Otad sam čekao nedjelje više nego kraj nastavne godine i odlazak na more. U Dubrovniku sam jednom glatko eskivirao i zidine i Srđ samo zbog svog Nikija, nisu me mogli ni zlatnom loptom namamiti nedjeljom poslijepodne na igralište, a njegova odustajanja mijenjala su mi fiziologiju. Do nove utrke i nove šanse. U Politikinom tekstu naučio sam više nego u cijelom dotadašnjem životu što je borba i što znači biti borac, pobijediti smrt. U Nikijevim nastupima iz utrke u utrku učio sam što znači biti korektan sportaš. Voziti pošteno, ne divljati po stazi. A ipak biti najbolji.
Damir Jaklin, Čakovec