KAKO SAM ZAVOLIO NIKIJA LAUDU

Zandvoort, 1985.

Većini ljudi posve obična nedjelja – spavanje do kasnog prijepodneva, ručak, odlazak u grad na šetnju. Ljubiteljima Formule 1 raspored je malo drugačiji: poslije ručka sjedamo pred televizor, vozi se utrka. Briga me za sladoled i ostale rutinske nedjeljne aktivnosti, navijam za svog omiljenog vozača.

Utrka kao utrka, u njoj svega i svačega – kvarova na motoru, mjenjačkoj kutiji i još koječemu, spektakularnih i dosadnih pretjecanja, izlijetanja sa staze, mijenjanja guma u pet sekundi, mahanja onim zelenim, žutim i ostalim zastavama. Dvadesetak krugova prije kraja McLaren s brojem 1 preuzima vodstvo. Kako, ni sam ne znam, Alain Prost je očito brži. Francuz mu je stalno na repu, proganja ga iz kruga u krug,  samo što mu ne dotakne bolid. Buljim u pod i govorim u sebi: nema šanse, on ovo neće izdržati. Slušati austrijskog reportera Heinza Prüllera poseban je doživljaj, taj ne bi prestao mljeti ni da mu netko otme mikrofon: „Prost probiert rechts, Prost probiert links, noch immer nichts! Oh, meine liebe Zuschauer, meine Damen und Herren, oh, mein liebes Gott!…“

Vodeći vozač izvlači iz sebe i bolida sve što je moguće. Prost mu se zabija u stražnjicu na zavojima, na ravnim dijelovima staze ovaj odmiče desetak metara, pa opet tako, još jednom, još deset puta. Koliko je krugova do kraja, samo tri, možda će ipak… Pet minuta kasnije pobjednik ulijeće u cilj s pola bolida prednosti, diže ruku u zrak i pozdravlja gledatelje. Bila je to zadnja pobjeda Nikija Laude.

Damir Jaklin, Čakovec