AUTO U ŽIVOTU HRVATSKIH VOZAČA (1970.-2000.) (39)
Što je odvraćalo amatera od lakiranja vlastitog automobila
Radili bi vozači puno toga oko automobila, ali nikako ne lakiranje. Ta usađena odbojnost prema lakovima potječe možda i od činjenice da se lakiranja nije mogao prihvatiti netko bez dobre opskrbe sa svime što je potrebno za taj posao. A spisak je bio zaista podugačak: čak dvadeset “stavaka” obuhvaćeno je na spisku: brusni papir različitih gradacija, električna brusilica s diskovima, papirna traka za maskiranje, rastvarači, krpe, osnovni premaz, lak i dr. Sve to ipak nije bilo dovoljno da se poluči bilo kakav prihvatljivi uspjeh. Moglo se pogriješiti na mnogo načina, oštetiti mjesta na karoseriji koja nisu predviđena za lakiranje, ali i ozbiljno ozlijediti. Ponekad su stradale ruke, a ponekad oči bez zaštitnih naočala.
Kad su ipak nekako uspjeli obaviti sve potrebne pripreme, uvijek je bilo otvoreno pitanje kakva je kvaliteta laka za nanošenje. Rijetki i imućniji poskrivečki su donosili lakove iz inozemstva u limenkama.Ako nisu bili u potrebnim nijansama valjalo ih je miješati i to ručno. Tko je pogodio pravu nijansu, koja se mijenjala ovisno o vremenu sušenja, mogao je reći da je pravi sretnik.
Godine 1977. predstavljen je u Zagrebu Sikensov kompjutor za miješanje boje. Od 29 osnovnih tonova moglo se dobiti 4000 nijansi. Bila je to velika dobit za radionice koje su se bavile lakiranjem. Skoro stopostotno pogođene nijanse lakova mogle su se kasnije naručiti u Kemoboji, Kemoplastici, Ritmu boje, a kompjutorske mješalice posjedovale su i brojne radionice kao Autodesign Iviček, Auto color Vidanec, Automaksimir i drugi. Osim lakova, specijalizirane prodavonice prodavale su devedesetih godina kompletni pribor za pripremu karoserije za lakiranje, kao i za samolakiranje.
Iako se tehnologija lakiranja usavršavala i postajala sve lakša, za taj posao bilo je sve manje zanimanja. Godine 1985. u Zagrebu je bilo najmanje 74 autolakirnice, a godinu dana kasnije broj se smanjio na 53. Da li je tome bio razlog što se u transportu i sudarima smanjivao broj automobila s oštećenom karoserijom ili je posrijedi nešto drugo – teško je točno utvrditi.
Lakireri su imali i puno briga sa sušenjem svježe nanijetog laka za karoseriju. Novoobojeni auto valjalo je dobro zaštititi od prašine i mušica, a to nije bilo uvijek lako. Tek kada se počelo u posao uvoditi termolakiranje, problem sušenja je nestao. Broj termolakirnica se naglo širio, a prve su bile 1976. godine u radionici Ivice Obada, Dragutina Karažija, Berislava Nerala, Urgana Akrapovića, Stjepana Brigljevića, Vlade Kišića. Uzorna termolakirnica Keserić radila je u Samoboru, ali u manjem broju i diljem Hrvatske.
Na slikama
1. Kompjutorsko doziranje i miješanje autolakova olakšalo je posao lakirerima
2. Bez prašine, insekata i drugih nametnika – rad u termolakirnici bio je pravo olakšanje
3. Mukotrpni ručni rad na pripremi za lakiranje nemoguće je u nekim slučajevima izbjeći i danas
4. Limarija i lakirnica – najpovezanija su mjesta u “obradi” automobila