AUTO U ŽIVOTU HRVATSKIH VOZAČA (1970.-2000.) (36)

Kad transportnu platformu uspoređuju s najljepšom djevojkom

Začudo, kad u Hrvatskoj nije bilo stroja za oblikovanje debljih limova, kad nije bilo kutnih brusilica, već samo turpije, kad se po komad hidrauličnog crijeva moralo čak do Leibnitza – rađala su se, kao na traci, vučna vozila, domaćih ruku djelo. Na pustoj livadi Novog Zagreba strojarski tehničar Branko Martinović počeo je iz starih Manova, Magirusa, Tatri, Volva, Iveka i drugih sastavljati kamione za transport automobila. Sa zadnjom Zastavom 640 od 90 KS napravio ih je najmanje deset. Negdje izvan Zagreba bio je bravar Napijelo, koji je radio najljepše platforme za vučna vozila. Uspoređivali su ih s najljepšim djevojkama. Neka tajna veza vukla je Hrvate sve do Münchena, gdje je u tvornici vučnih vozila radio izvjesni Žnidaršić. On im je, očito, potajno pomagao, kao i jedan naš čovjek koji je isti posao radio u Americi. Domaći majstori koristili su sve što se moglo od nekih drugih strojeva, pa čak i dijelove aviona. Vojni otpad bio je neiscrpno vrelo za sve s idejama. Godina 1976. bila je u tom pogledu stvaralaštva zaista plodna.

Prava proizvodnja jednoosovinskih prikolica i vučnih vozila počela je u Mariji Bistrici, poznatoj Tehnomehanici, zahvaljujući suradnji s tadašnjim AMSH. Članovima AMSH je omogućen besplatni prijevoz automobila oštećenog u prometnoj nezgodi. Već 1976. godine kamione za transport vozila imali su autoklubovi u Crikvenici, Daruvaru, Delnicama, Đurđevcu, Gospiću, Jastrebarskom, Karlovcu, Makarskoj, Novskoj, Osijeku, Pazinu, Pločama, Rijeci, Sl. Brodu, Splitu, Šibeniku, Varaždinu, Vinkovcima, Zadru i Zagrebu.

Domaća vozila nisu po kvaliteti i izgledu zaostajala od uvoznih a samo jedan autoklub, onaj u Sl. Brodu, imao je 1976. g. 340 intervencija vuče, što je potvrdilo potrebu za takvim kamionima.

Tehnomehanika je, pored svih poteškoća tehničke naravi i nedostatnih materijala na domaćem tržištu, uspjela proizvoditi toliki broj vučnih vozila, da je zadovoljila gotovo sve potrebe AMSH/HAK. U svojem predstavništvu u Zagrebu, u Vukovićevoj ulici, bila je u stalnoj suradnji s prometnim stručnjacima i uvodila novitete u svaki svoj proizvod.

Iako prijevoz neispravnih i oštećenih automobila kamionima nije po svojim mogućnostima predstavljao neki problem, brojni vozači zadržali su se, kad god je to bilo moguće, na vlastitom transportu. Na tržište je ponuđeno više noviteta vezano za vuču vozila. Tako je proizvedena vučna užad s automatskim namatanjem, kako bi se izbjegle moguće komplikacije. Iako za vuču osobnih automobila nije bila predviđena kruta veza, domaće tvornice napravile su i takvu varijantu. Radilo se o četvrtastoj čeličnoj napravi, tzv. univerzalnoj šipki za vuču, koja je mogla povući automobil mase do 2,5 tona. Priključivala se na branik pomoću posebnih spojnica. Iako je bila u teleskopskom obliku, nije prihvaćena na tržištu, jer se sastojala od 11 raznih dijelova, koje je prije vuče trebalo sastavljati po uputama.

Na slikama:

1. Domaće vučno vozilo iz početka sedamdesetih napravljeno na TAM-ovom podvozju za potrebe AMSH

2. Jednoosovinska prikolica, rad Tehnomehanike iz Marije Bistrice

3. Po izgledu i funkcionalnosti kasniji uradci Tehnomehanike nisu zaostajali za inozemnim kamionima iste namjene

4. Teleskopska univerzalna šipka za vuču od 11 dijelova nije se uspjela izboriti za opstanak na tržištu