AUTO U ŽIVOTU HRVATSKIH VOZAČA (1970.-2000.) (13)
Autohladnjaci poput opasnog vrelovoda
Na mnogim cestama sedamdesetih i osamdesetih godina iz zaustavljenih automobila sukljala je vruća para, kao da je puknula cijev nekog vrelovoda. Upute vozačima za takve slučajeve bila je: maknite se dalje od automobila, da vas ne opeče vrela voda i sačekajte dok se sve smiri. Tada polako odvrnite poklopac hladnjaka i pomalo ulijevajte vodu, da nadoknadite izgubljenu tekućinu.
Zašto su hladnjaci postajali tako opasni?
Tvornice automobila, posebno domaće, uglavnom su nova vozila isporučivale s čistom vodom u hladnjacima. Voda je bila dobra za odvođenje većih količina toplote u vožnji, ali je u njoj bilo i primjesa kao što su soli kalcija i magnezija koje su stvarale kamenac i nagrizale metalne dijelove hladnjaka. Antifriz kao zaštitno sredstvo protiv korozije upotrebljavao se uglavnom pred zimu. Zbog vrlo upitne kvalitete, a posebno i zbog nedostatka antikorozivnih dodataka, antifriz je također nagrizao metale iz kojih su napravljeni hladnjaci.
Osim toga, nekvalitetni materijali su prije vremena propuštali vodu, koja je kroz rupice curila na sve strane. Kad je u rashladnom sustavu ponestalo tekućine, dolazilo je do “zakuhavanja” motora i drugih posljedica.
Vozači koji su imali više iskustva s probušenim hladnjacima na cestama imali su puno teorija kako si pomoći bar u prvom trenutku. Pored ostalog, preporučivali su drugim vozačima da za čepljenje rupa koriste talog od kave ili nešto drugo brašnasto što se može pretvoriti u neku vrstu brtve. U međuvremenu tvornice su počele proizvoditi tekućine za takve namjene, kao što je npr. Tespuh (1989. g.)
Krpanjem hladnjaka bavile su se specijalizirane radionice, ali one su bile samo u Zagrebu. Kad su se hladnjaci počeli proizvoditi s dijelovima od plastike, za njihovo dovođenje u ispravno stanje sada su trebala dva specijalista: jedan za krpanje metalnih i drugi za varenje plastičnih dijelova. To što danas vodena para više ne suklja tako često iz automobila razlog je u kvalitetnijim materijalima koji se koriste za izradu tog automobilskog dijela.
U Zagrebu je osamdesetih godina bilo dvadesetak radionica za popravak hladnjaka, a među poznatima su bile: Harapin, Savska c. 100; Ševrović, Dubovačka 40; Palić, Dobri dol 14, Mužić, Bolnička 27; Špeljak, Savska c. 100 i Omerzo, Kruge 79.
Za popravke plastičnih dijelova hladnjaka specijalizirala se radionica u Novom Zagrebu, Sisačka c. 1. odvojak 25.
Na slikama:
- Poznati majstor Franjo Palić provjeravao je obavljeni posao punjenjem hladnjaka vodom pod visokim pritiskom
- Varenje oštećenog mjesta u radionici Brundić
- Za čepljenje rupica na hladnjaku ponekad su pomagali i narodni lijekovi, kao što je talog crne kave
- Jedno od savršenih sredstava za krpanje hladnjaka tekućinom