AUTO U ŽIVOTU HRVATSKIH VOZAČA (1970.-2000.) (11)

Želite li sačuvati motor, pročistite benzin  u vlastitom aranžmanu
Cijelu 1970., sve do početka 80.- tih vozači u Hrvatskoj mogli su na benzinskim postajama dobiti samo dvije vrste benzina: običan ( ili normal) ili super benzin. Običan je imao 86 – 88 oktana, a super 98 oktana. U „zapadnim „ zemljama poput Belgije, obični benzin imao je 90-94 oktana, Njemačke  91-92 oktana, a  Švedske  94-95 oktana. Super je imao u Italiji 98-100, Švicarskoj 97-99, a u Njemačkoj 98-99 oktana.  Neke zemlje, poglavito iz „istočnog bloka“ imale su benzin manje oktanske vrijednosti od Hrvatske. Različite oktanske vrijednosti bile su predmetom rasprava vozača koji su „tankirali“ na „zapadu“  i uvjerili se u veću snagu svojih automobila.
Kada na benzinskim postajama nema  dovoljno benzina, zanemaruje se trenutno njegova vrijednost, a osnovno je pitanje : hoće li tog goriva biti na svim cestama i na svim postajama. Većinu benzinskih postaja držala je INA, a one su imale različita radna vremena. Neke su bile otvorene samo do 14 sati, druge do 15, 18, 19, 21 ili 22 sata. Tko na nekoj nepoznatoj cesti „pogodi“ noću onu koja radi non-stop može biti više nego zadovoljan. Godine 1976. sarajevski Energopetrol ima svoje postaje u 14 mjesta u Hrvatskoj, a beogradski Jupetrol u dva mjesta. Vlasnici  Wartburga kupuju čisti benzin i ulje i sami, ili uz pomoć radnika na benzinskoj prave mješavinu za svoj auto.
Tek 1984. INA je uspjela napraviti 95-oktanski bezolovni benzin. Mnogi su vozači smatrali da ga neće dugo moći staviti u maloprodaju, jer je trebalo temeljito oprati podzemne spremnike i sve instalacije, kako bi se spriječilo mješanje benzina s olovom i bez olova. Međutim, INA je svoj posao obavila u vrlo kratko vrijeme i Hrvatska se približila europskim trendovima. Štoviše strani turisti mogli su na ulasku u bivšu državu kupiti 1977. godine benzinske bonove, koji su osiguravali normalnu kupnju i nešto niže cijene. S turističkog gledišta bio je to dobar potez.
Nestašica benzina primorala je vozače da na dulja putovanja nose rezervne količine goriva. Kako su prijetili požari zbog takvog transportiranja zapaljive tekućine, 1989. godine izmišljen je metalni antieksplo karnister za transport benzina, a cijena mu je bila 335.000 dinara.
Sirova nafta uvozila se iz različitih zemalja, pa je i benzin bio različitih kvaliteta. Neki su bili toliko nečisti da su ih vozači morali sami počišćavati. Kupovali su posebne filtere, kroz koje je prolazilo gorivo prije ulaska u motor. Na taj su se način rješavali čestica nečistoće, ali ne i vode. Mnogi su se vozači žalili da im voda u benzinu prijeti uništavanju motora. Na najnižim dijelovima spremnika sami su ispuštali vodu i tako se rješavali opasnosti. Jedan od ugroženih automobila raskopan je u autoservisu i pokazalo se da je na dnu spremnika zaista bilo vode. No nije se moglo utvrditi da li je voda došla u gorivo prilikom transporta u velikim cisternama, da li se stvorila u podzemnim spremnicima ili pak u benzinskim spremnicima automobila, koje vozači nisu držali uvijek napunjenima benzinom.
Stvarani su i prodavani na hrvatskom tržištu brojni dodaci benzinu, koji su omogućavali lakše i brže pokretanje motora. Tadašnji „čokovi“ koji su stvarali bogatiju smjesu, a nisu na vrijeme vraćani u prvobitni položaj, potpomogli su preranom habanju motora automobila.

Na slikama:
1.    Antieksplo kuglice i u spremniku goriva automobila sprječavale su zapaljenje benzina i kod prinošenja otvorene vatre.
2.    Filter (pročistač) benzina zadržavao je prljavštinu prije nego je gorivo dospjelo do motora.
3.    Razni kemijski dodaci omogućavali su lakše pokretanje motora automobila, posebno u vrijeme niskih vanjskih temperatura.
4.    Kod transporta i pretakanja goriva, kao i uskladištenja u podzemnim spremnicima postaja u benzin su dospjevale određene količine vode, štetne za rad motora