ZATOČENIK POTRESA I KORONE

BRZI I PREZAPOSLENI POLICAJCI 4
U Zagrebu panika, u eteru gužva, ljudi prestrašeno očekuju upute što činiti, kako se ponašati. Stižu i prve slike razorenog grada. Od građana se traži da prijave štetu od potresa. Upoređujem ono što vidim na televiziji s oštećenjima na vlastitoj kući i razmišljam kako smo prošli još i relativno dobro. Nama se nije u kući urušio niti jedan zid, još imamo kakav-takav krov nad glavom. Ima li smisla u takvim okolnostima uopće zvati policiju i prijaviti štetu? Na radiju kažu da treba prijaviti svaku štetu, što znači da to trebam učiniti i ja. Zovem 192, službujući uzima najnužnije podatke i kaže da će netko doći vidjeti našu kuću. Pitam ga kada, znajući da naši nisu uvijek brzi. Policajac kaže: netko će doći, rekao sam! Opet ne kaže kada, a to je za mene važno. – Da li ste sada u svojoj kući? Da, jesam – odgovaram.
Nije prošlo sat vremena od prijave, a dvojica policajaca već su na vratima. Ne ispričavaju se što u kuću ulaze u cipelama, na podu ima prašine i žbuke koliko želite. Obilaze svaku prostoriju, zapisuju i kažu da već sutra mogu u Policijskoj postaji u Petrovoj podići zapisnik, koji će mi kasnije trebati. Pitam ih: Što će biti u zapisniku? – Ono što smo vidjeli! Radi se o velikoj šteti, ali oni nisu statičari niti procjenitelji, pa ne mogu niti znati koliko je zgrada podobna za daljnji boravak niti koliki je iznos štete. Nisu za piće, žure, imaju mnogo prijava s našeg područja, možda će raditi i noću.
U cijeloj kući vlada zadah likera. Flaše su popadale s polica, porazbijale se, a godinama slagana pića, prolijala su se po parketima i upila u tepihe. Ono što je još ostalo, više ne smije biti na visini, slažemo boce na pod i to u smočnicu. Godinama smo radili vlastita pića i sada nam se to vratilo poput bumeranga.
Grad Zagreb uvodi posebni telefonski broj za informacije o potresu. I njima, na 113 treba prijaviti štetu. Kasnije kažu da niti to nije dosta. Za procjenu i statičare treba predati posebno popunjeni upitnik s fotografijama. Stječe se dojam da netko u svemu, pa i u nesreći, želi svoj dio kolača.