AUTO U ŽIVOTU HRVATSKIH VOZAČA (1970.-2000.) (5)
Kako kupiti auto zaobilaženjem liste čekanja
U Zagrebu su 1976. godine bile tri najznačajnije tvrtke, koje su vozače u cijeloj Hrvatskoj opskrbljivale novim automobilima: Auto-Hrvatska, Autocentar i Crvena zastava. U njima su se vozači mogli prebilježiti za najtraženije automobile iz asortimana dostupnog “širokim narodnim masama” kao što su Fiat, Zastava, VW i program iz tzv. “istočnog” bloka: Škoda, Moskvič, Volga, Zaporožec. Rok isporuke bio je od tri do 24 mjeseca.
U godinama kad banke još nisu odobravale kredite za kupnju automobila, budući kupci novac su često skupljali dizanjem kredita za namještaj ili kućanske aparate, te ih uz proviziju od 10 posto mijenjali za gotovinu kod nekih trgovaca velikih robnih kuća. Za kupnju Z-750 bilo je dovoljno 1968. godine uzeti dva kredita po 6800 novih dinara, učešće je bilo 20 posto, a kamate 8 posto, rok otplate 30 mjeseci.
Kako je u Hrvatskoj glad za automobilima bila skoro neutaživa, pokazuje i podatak da je u 1966. g. u Hrvatskoj registrirano 134.419 vozila, a 1976. je registrirano 511.821, što je porast za više od 3,5 puta. Jasno je da su se kupci trsili da na sve načine dođu do automobila, bez predugog čekanja.
Jedan od takvih “ispušnih” ventila, koji je omogućavao da se “preskoči” službena rang lista kupaca, koju su vodile prodajne organizacije, bio je i u kupnji oštećenih vozila. Naime, od tvornice Crvena zastava u Kragujevcu do Zagreba automobili za poznate naručitelje prevozili su se vlakom. Na tom dugom putovanju dosta je automobila bilo oštećeno: potrgana su im bočna stakla, razbijeni farovi, ili je na laku lima nastala neka ogrebotina. Po dolasku u Zagreb kompoziciju je čekala komisija, koja je činila zapisnike i oštećene automobile odvajala. Oni su, kao oštećeni ili nekompletni, postajali nepodobnima za kupce s rang lista i po određenom kriteriju prodavani kupcima koji su se tu „baš našli” i pristali da ih kupe s većim ili manjim nedostacima.
Farovi, ogledala, akumulatori i drugi dijelovi znali su nestajati s automobila pohranjenih u zaključanim prostorijama filijale Crvene zastave u Zagrebu, a da se nije moglo otkriti tko što čini dulje vrijeme. Vozači su izgubili povjerenje u tu tvrtku, koja je konačno dobila tročlanu prinudnu upravu, a nedugo zatim je i potpuno likvidirana.
U vrijeme najveće potražnje automobila Auto-Hrvatska je od Crvene zastave tražila 1978. godine isporuku 25.000 automobila, ali je mogla dobiti samo 16.000. Da bi zadovoljila veliku potražnju, Auto-Hrvatska je zatražila dozvolu za uvoz 70.000 automobila iz inozemnih tvornica, ali su je savezni organi u tome spriječili. Tako je u to vrijeme djelovalo slobodno tržište, ali na štetu kupaca.
Na slikama:
- Potencijalni kupci znali su početkom sedamdesetih provesti cijelu noć pred vratima Autocentra u Martićevoj ulici da bi se upisali na listu čekanja za isporuku Škode, Wartburga ili Moskviča
- Iako se na isporuku automobila čekalo dugo, na Sajam rabljenih vozila na zagrebački Jakuševac svake su nedjelje stizali novi automobili, s probnim pločicama ili bez njih, a prodavali su se po znatno višim cijenama od tvorničkih