Zagreb u retrovizoru (17)

POZDRAV IZ NAJINTIMNIJEG DIJELA GORNJEG GRADA

Svejedno došetali se Mesničkom, pa prema Gornjem gradu krenuli Strossmayerovim šetalištem sve do kraja, ili stigli iz pravca Markova trga, dovezli se uspinjačom ili pak zadihani stigli drvenim stepenicama iz pravca Radićeve ulice – uvijek ćete doći do najintimnijeg dijela Gornjeg grada – one sjenovite oaze u kojoj se na svojoj klupi raširio A. G. Matoš. To je točka ili neki čarobni magnet koji privlači Zagrepčane i turiste, tamo se najviše upiru objektivi fotoaparata u vrijednu maskotu grada – katedralu, ili pak u Donji grad, s pogledom sve do Save. Upravo u tom se dijelu grada može nesmetano uživati, odmoriti, prebirati po povijesti, snimiti dragu osobu, tamo se može biti u centru zbivanja, a ipak u miru i tišini, u dubokoj ljetnoj hladovini.
Zagrepčani su zaljubljeni u svoje starine. U njima su našli poticaje za svoje stvaralaštvo mnogi pisci i pjesnici koji su zborili o Zagrebu, među kojima i Cesarić, Ivana Brlić-Mažuranić, Britvić, Kušan, Zvrko, Šenoa, Majer, Milčec. Među njima je 1970. godine Vjekoslav Majer tražio svoje stare brusare, remenare, svjećare, ljevače zvona, opančare ili druge izumrle zanatlije. Zagreb su crtali, slikali i fotografirali Maurović, Reisinger, Kirin, Pokrivka, Dabac, Braut, Cajzek, ali i mnogi drugi znani i neznani kulturni stvaratelji.
Svaka generacija stanovnika iznjedrila je poneko novo ime, koje otkriva na svoj način novo lice starog Zagreba. Većini je zajedničko, bez obzira u koje su vrijeme stvarali, da je većina barem jednom došla do tog čarobnog mjesta – Gornjeg grada, do tog vidikovca s kojega se vidi novi život u starom izdanju. Ta magična točka mogla bi se nazvati Matoševom točkom, kojoj nitko ne može pobjeći. Možda je to sudbina i suvremenih stvaratelja.