U HRVATSKOJ AUTOMOBILA SVE VIŠE, STANOVNIKA SVE MANJE

Prema broju automobila, Hrvatska bi trebala imati svake godine oko 20.000 novih stanovnika, a zbog iseljavanja radi se o manjku. Tko griješi?

Mogu li automobili, pored svih svojih zadaća, postati u neku ruku statističkim arbitrima? U moru neprovjerenih brojaka o iseljavanju Hrvata posljednjih godina, jedino je, izgleda, točan broj automobila o kojima se vodi svakodnevna evidencija. Kakav apsurd! Zna se točno, skoro u komad, koliko osobnih vozila ima naša zemlja, ali se ne zna koliko još ima ljudi. Koliko ih je ostalo nakon iseljavanja, koje ne prestaje? Govori se daje u Irskoj porastao broj hrvatskih državljana za 431 posto, ali se ne spominje o kojoj se početnoj brojci radi. Tvrdi se da u Njemačkoj živi više Hrvata nego u BiH, ali se ne govori koliko točno Hrvata stalno živi u BiH. Neki demografi samo procjenjuju da je gubitak u Hrvatskoj oko 300.000 ljudi, a da će ih u idućih 10 godina iseliti još milijun. Demografima je dan zadatak da na temelju tih neprovjerenih podataka prognoziraju kakva nas budućnost čeka kad je u pitanju broj stanovnika. U tim odnosima ljudi i automobila ima, zapravo, najviše nelogičnosti. Dok slavonska i druga sela ostaju bez stanovnika, broj registriranih automobila raste. U 2015. godini bilo ih je 1.499,802., a  2018. godine brojka je narasla na 1.666,413. Ako je u tim godinama broj automobila porastao za 166.611, kamo su nestali njihovi vlasnici? Tko ih je kupio, tko će ih voziti, ako su ljudi iselili? Očito se radi o manjkavoj evidenciji, ali ne o onoj koja govori o automobilima, jer se oni svake godine prijavljuju na stanicama za tehnički pregled vozila i tu ne bi smjelo biti greške. A što je s ljudima? Oni, navodno, masovno odlaze sa svojih ogništa, ali se ne odjavljuju. Možda u strahu da se ne počne primjenjivati ona uzrečica nastala po završetku Drugog svjetskog rata: Zemlja pripada onima koji ih obrađuju! Možda postoji bojazan da se neće imati kamo vratiti jednog dana, zlu ne trebalo. Ipak, ako takva razmišljanja i postoje, to nije opravdanje da država ne zna kamo joj odlaze stanovnici. Kako se ne radi o ilegalnim prelascima granice, trebalo bi znati svakog časa tko je izašao, a tko se vratio u zemlju. U doba računalnih evidencija, to nije nikakva nauka. Ali iako je to problem, postavlja se pitanje kako se za mnoge tražene osobe točno znalo kad su prešli državnu granicu, gdje su završili i gdje su se nalazili u određeno vrijeme. Ako se ne vodi evidencija graničnih prijelaza naših ljudi, postavlja se pitanje što je sa strancima. Što je s ljudima koji granicu ne prelaze s najboljim namjerama? Tko ih i kako evidentira i prati? Možda su okvirne brojke o iseljavanju Hrvata prenapuhane, ili samo pokazuju našu statističku površnost, što nije dobro.