SAVSKA CESTA KAO LJUBAVNA ZAGREBAČKA PRIČA
Na slici: Prva automehaničarska radionica na Savskoj cesti 80, snimljena 1965. godine i danas je – preuređena – na istom mjestu
Kada jednog dana neka televizijska ekipa odluči napraviti prilog o neobičnoj zagrebačkoj ulici i njenim stanovnicima, imati će (za početak) dosta materijala o Savskoj cesti. Ono što su do sada ispričali građani, potaknuti napisom Autokluba Maksimir pod naslovom “Savska cesta – najmoćnija zagrebačka ulica?” pokazuje da sadašnji i bivši stanovnici ne doživljavaju Savsku samo kao puko mjesto stanovanja, već mjesto ljubavi i sjete.
Građani točno znaju godinu, pa čak i godišnje doba, kad je ova cesta asfaltirana, a neki već više od 30 godina čuvaju njene kamene kocke, kao vrijednu uspomenu. Djeca su u davnini na Savi ispirala nešto, što im je danas vrijedno poput zlata – dobivali su i skupljali školjke, od kojih se u toj ulici pravila sedefasta dugmad, danas brižno čuvana. Sandale Jugoplastike na nogama male djevojčice govore o fotografiji o jednom vremenu, kad se o proizvodima neke tvornice pjevalo i na muzičkim festivalima i pobjeđivalo.
Oni koji još i danas žive u Savskoj ili su odselili izvan Hrvatske, sjećaju se pojedinosti vezanih uz tu ulicu: gdje je bila tvornica šibica, tvornica keksa, tvornica dječje obuće, gdje je bio brijač Topić, pekara, mesnica, a gdje je gospođa Ljubica prodavala uvijek svježi grincajg. Na mjestu današnje zgrade Vjesnik uzgajali su vrtlari voće i povrće, a nestali su kada je bivši direktor Tiskare Vjesnik Đuka Horvat svoju tiskaru preselio iz Masarykove (sada zgrada Školske knjige) u novu velebnu zgradu na Savska cestu, ujedinivši u jednu cjelinu još i tiskare Tipografija (na Cvjetnom trgu) i Hrvatsku seljačku tiskaru (Frankopanska 12), napravivši pravi gigant, najveći tiskarski i izdavački pogon u Hrvatskoj, a možda i šire.
Gotovo svi stanovnici znaju za Učiteljsku akademiju i kad je sagrađena, ali nitko ne spominje anonimno groblje, koje je otkriveno nasuprot zatvora. Tada su bile poznate tri gostionice: Vuglec (kod Vjesnika), Pavelić (kasnije Grozd) i Repuš.
Savsku cestu hvale i oni koji su se tu doselili, jedan s Trga (vjerojatno Trga bana Jelačića) i drugi s Cvjetnog trga. Te 1967. godine ovaj dio grada smatrao se periferijom, ali se novi doseljenici nisu pokajali.
Prva automehaničarska radionica Josipa Marasija, koju je tu 1965. g. zatekao i postao iste godine njenim vlasnikom g. Pavlinić, na istom je mjestu još i danas. U dvorištu je na broju 80 i nosi naziv Autoservis Pavlinić-Sopić. Gospodin Pavlinić, iako ima blizu 90 godina, sjeća se kako su u Savskoj otvarane i druge radionice, koje su postale po svojim specijalnostima poznate u gradu: „Harapinka“ (popravci hladnjaka), „Štefano“ (popravci rasplinjača i autoelektrika), Popek – jedini autolimar u Savskoj i drugi.
U jesen, za vrijeme održavanja priredbi na Zagrebačkom velesajmu, stanovnici Savske uživali su u priredbi na otvorenom. Ispred Savskog mosta, na postolju, svoje akrobacije izvodio je poput pravog virtuoza prometni milicajac Miško Kozjak. On je usmjeravao kolonu automobila s Titom i stranim ambasadorima izvodeći pokrete koji su ličili na pravu simfoniju i za to je ubirao pljesak svih prisutnih.
Građani iz Savske ceste pokazali su se kao vrsni sakupljači i čuvari građe, koja govori o prošlosti i sadašnjosti ove neobične ulice. Jednoga dana, ako se posreći, mogli bi dobiti i svoju monografiju. Internetske stranice omogućile su im, pored ostaloga, da se ponovno upoznaju nakon 40 ili 50 godina.