POSKUPLJENJE REGISTRACIJE TRAŽI ČISTE RAČUNE
Stratezi u Ministarstvu okoliša, predlažući povišenje cijene registracije vozila, očito žive izvan realnog vremena, kad se svi dodatni nameti vozačima ne moraju više prihvaćati kao akt poslušnosti. Otvoreno negodovanje građana pokazuje da im je previše svakog poskupljenja, bez obzira bilo to 15 ili 40 kuna godišnje. Puna im je kapa demagogije i rasipništva na njihov račun, pa s pravom postavljaju pitanja:
Gospodo, kamo odlazi naš novac?
Koliko se god ekologija smatra nekom vrstom svetinje, ona ne može biti izgovorom za nerealno. Ako u fondovima nema novca za ekologiju, vrijeme je za inventuru i to ozbiljnu. Ona bi trebala pokazati kako se troše do sada ubirana sredstva od vozača i drugih građana za ekološke programe, a što se investiralo izvan toga. Troši li se racionalno ili je u pitanju rasipništvo, kupnja novih automobila pa i onda kad za to nema realne potrebe, kupuju li se druga materijalna sredstva izvan mogućnosti građana. Prema tome, molimo čistu računicu, bez zamagljivanja stvarnog stanja. Ako vozači samo iz jednog naslova izdvajaju za ekologiju oko 240 milijuna kuna godišnje, onda je očito da se radi o vrlo velikim iznosima.
Što je s unutrašnjim rezervama?
Svaka nova mjera, novi namet, trebao bi biti samo krajnja mjera, nakon što su iscrpljene sve druge mogućnosti. Razna ministarstva i druge pravne osobe, ovlaštene za predlaganje poskupljenja, očito ne koriste postupke unutrašnje preraspodjele već ubranog novca, već se traže samo novi i novi izvori, koji dodatno opterećuju građane. Tako se ponaša i Ministarstvo zaštite okoliša.
Tko više vozi neka plati!
Ako netko godišnje prevali dva ili tri puta više kilometara od prosječnog, mora li to značiti da je bogat i da ga treba zbog toga kažnjavati? Možda će temeljitije ispitivanje pokazati da puno kilometara naprave i ljudi koji još nisu dostigli standard srednje klase. Što će sa suvišnim kilometrima napraviti radnik na nekom otoku koji svakog dana do trajekta mora svojim automobilom napraviti dvadesetak kilometara samo u jednom smjeru? On to ne čini iz luksuza već zato što nema druge mogućnosti dolaska na posao, nema autobusa ili tramvaja. Ili, kako da se racionalno s kilometrima ponaša stanovnik Kašine, koji do točke B u gradu mora koristiti dva autobusa i tramvaj i za tih 18 kilometara puta tim javnim sredstvima treba čak sat i pol do dva sata? Tko više vozi i sad više plaća: kroz potrošnju goriva, cestarine, servisiranje i održavanje automobila, parkinge i drugo. Ništa od toga nije besplatno, a od takvih prihoda žive lokalne zajednice, država. Kako bi izgledao promet u Zagrebu kad bi većina ljudi putovala autobusima s dnevnim polascima u razmacima i od pola sata, pretrpanim tramvajima? Očito, bio bi to kaos, koji bi nanio više štete gospodarstvu od stvarne koristi.
Ne uspoređujte nas sa zapadnim zemljama!
Kad birokrati nepromišljeno predlažu neku mjeru, najlakši im je put pozivati se na Zapad. A tamo, na Zapadu, imaju na raspolaganju brojne vlakove, podzemne željeznice, autobuse, ali i taksije koji su u Zagrebu sve do nedavno bili najskuplji u Europi. U nas se još uvijek borimo s uspostavom biciklističkih staza, nekih brzih linija, redovith prigradskih vlakova s voznim redom prilagođenim životnim potrebama građana, posebno onih koji imaju obvezu redovito dolaziti na posao. Dva do tri puta veće plaće radnika na Zapadu dopuštaju i nešto drugačija i bezbolnija izdvajanja za ekologiju. Prema tome, ne tražite alibi u Zapadu, već ozbiljno razmotrite u nas realno stanje gospodarstva i životnog standarda.
Može li proći prijedlog o poskupljenju?
U uvjetima kad mnogi imaju na raspolaganju društvene automobile puna 24 sata, bez polaganja računa za što ih koriste, kad ih se ne pita za benzin, ulje, razne takse i registraciju, a takvi odlučuju u ime naroda – sve je moguće. Ipak, građani su kroz društvene mreže i druga sredstva informiranja pokazali što misle o svemu tome. Stanje društvene svijesti se, očito promijenilo i povećana je snaga realne kritičnosti. Na to bi trebali računati saborski zastupnici, jer izbori su svake četiri godine, ali i državni dužnosnici koji ne računaju da su i njihovi položaji podložni promjenama.