KAKO SAM ZAVOLIO NIKIJA LAUDU

Čakovec, ožujak 1984.

Glasan smijeh zaorio se Franjevačkim trgom (koji se onda još nije zvao Franjevački, iako je izgledao ljepše nego danas). Ljudi su zbunjeno promatrali nekakvoga šesnaestogodišnjeg klinca koji je u rukama držao SN reviju, netom kupljenu u obližnjem kiosku, i bezobrazno joj se kesio u lice. Na duplerici nije bila gola ženska, kao što obično biva, jer to nije bio ni Zum Reporter ni Start, nego časopis Sportskih novosti, a u njemu poster jednoga talijanskog vozača Formule 1 i kratak popratni tekst: Michele Alboreto – favorit SN revije u sezoni 1984. „Ha-ha-ha!“ još jednom sam se nasmijao i dodao: „Koji je tikvan to napisal, da mi je znati…“ Potrebna je prilična hrabrost ili dobra doza mladenačke prepotencije da bi se tikvanom nazvalo iskusnoga, etabliranog novinara Mladena Jergovića, stručnjaka za automobilizam. Temeljem velike erudicije, analizom dotadašnjih rezultata, uvidom u performanse automobila koji su gazde iz Maranella dali simpatičnom Talijanu na upotrebu (slavni Ferrari), čovjek je samo iznio prognozu, kao danas Vakula, a ja mu se drsko smijem i još ga i vrijeđam. Da mi je koji stariji sugrađanin zbog toga opalio šamarčinu, možda bi bio u pravu.

Sedam mjeseci kasnije, na nekoj stazici koja vodi prema školi, otvaram Sportske novosti i uživam čitajući kako je Niki Lauda, nakon odustajanja Nigela Mansella, dograbio drugu poziciju u zadnjoj utrci sezone i zadržao je do kraja, što je „starom liscu“ bilo dovoljno za nov, treći naslov svjetskog prvaka. Dežurni zvoni za početak nastave, a ja još uvijek stojim vani i tražim Alboreta. Nije momak ni tako loš, dobio je čak jednu od šesnaest utrka i zauzeo četvrto mjesto na kraju sezone, ima nešto u tom novinaru-prognozeru, pomalo se razumije u stvar. Nekad su se ljudi kojima su dali pisati pomalo ili malo više razumijevali u stvar, a danas? Eh, danas…

Damir Jaklin, Čakovec