AUTO U ŽIVOTU HRVATSKIH VOZAČA (1970.-2000.) (9)
Kako su vozači odgovorili na nestašicu goriva
Cijela 1970. godina poznata je po povremenim nestašicama goriva i redovima pred benzinskim postajama. Kulminacija je bila 1979. kad se u bivšoj državi uvodi tzv. par-nepar, tj. nije dopuštena vožnja automobila u danima kada su parni ili neparni datumi, tj. kada automobil nosi na registarskim pločicama zadnji broj koji je parni ili neparni. Tri godine kasnije, 1982. uvode se benzinski bonovi za kupnju goriva i to 40 litara mjesečno po automobilu. S tom količinom goriva Z-101 mogla je prijeći 530 kilometara, kod potrošnje od 7,5 litara na 100 kilometara.
Zbog primjene tih mjera cvjetala je trgovina benzinom na crno. Bolje stojeći građani počeli su kupovati i manje automobile, pored onih koje već imaju, pazeći da imaju različite registarske brojeve. Za one koji su samo štedljivijom vožnjom pokušavali potrošiti manje goriva, počela je sustavna edukativna kampanja u sredstvima javnog informiranja. Kao uzročnici prevelike potrošnje najčešće su navedeni: krovni nosači, gume, rasplinjači, pregusta motorna ulja, nepodobne gradacije, brzina vožnje, stajanje s upaljenim motorom na semaforima, vučenje teretnih prikolica. “Stručnjaci” su izračunali za svaki od tih elemenata koliko utječe u postocima na veću ili manju potrošnju. Dakako, nije se spominjalo od kojih se parametara krenulo u izračun, pa je ispalo da bi se zbrajanjem svih povoljnijih postotaka moglo voziti automobil bez goriva.
Održavana su natjecanja u potrošnji, uz pomoć menzura a kasnije i uređajima za precizno mjerenje vozači su mogli saznati kod koje brzine njihov auto troši najmanje. Osim radijskih emisija, tv priloga i novinskih članaka, o potrošnji je tiskano i nekoliko knjižica s uputama.
Težnja za štednjom goriva bila je vjetar u leđa izumiteljima. Pojavili su se naši stručnjaci s Goran-ekonomikom, Isap-efektom i drugim pronalascima. Prema riječima ing. Milana Škvorca (1980.) njegov Fiat 125 s Goran-ekonomikom trošio je dvije litre benzina manje. Godine 1989. iz Kanade je uvezeno 5000 komada vakumskog ventila za manju potrošnju, tzv. Štedljivog Kanađanina po cijeni 29.500 dinara, a zatim još 10.000 po cijeni od 100.000 dinara. Proradili su apetiti pojedinaca, pa je cijena ugradnje povećana s 10.000 na 40.000 dinara. Taj minijaturni ventil bio je ujedno i najpopularnije pomagalo u manjoj potrošnji goriva.
Kako je na hrvatskim cestama u to doba bilo puno teških automobila, a među njima i Volga s 1300 kilograma bez putnika. Lade su prednjačile po potrošnji, a industrija Amerike i Europe smatrala se pozvanom da pomogne hrvatskim vozačima. Uvožene su male naprave za bolju iskru, razne tablete i tekućine koje su se dodavale benzinu i uljima.
Automehaničarske radionice tražile su krivca prevelike potrošnje u neodržavanju automobila, posebno rasplinjača. Počela su masovna pranja rasplinjača u agresivnim tekućinama, što je još više proširivalo rupice na sapnicama i povećavalo potrošnju. Specijalizirani servisi za rasplinjače postojali su u Zagrebu, Opatiji i N. Gradiški, a čekalo se na neke popravke i mjesecima. Cijena temeljitog servisiranja kretala se oko 200 DEM. Površine rasplinjača kroz koje je mogao dospijeti
sekundarni zrak fino su polirane i stavljane nove sapnice.
U to doba brzina vožnje veća od 100 kilometara na sat smatrala se pretjeranom za potrošnju goriva, pa su se sukladno tome mnogi vozači ustezali prevelikih pritisaka na papučicu gasa.
Na slikama:
- Mjerenje potrošnje goriva na natjecanju
- Platine i njihova podešenost – prve na meti automehaničara
- Sredstva kojima su se služili Amerikanci u smanjivanju potrošnje goriva, stigla su i do Hrvatske
- Aparat za točno mjerenje potrošnje u vožnji i u konkretnim uvjetima nabavilo je Auto-moto društvo “Maksimir”