AUTO U ŽIVOTU HRVATSKIH VOZAČA (1970.-2000.) (31)

Krađa automobila nije krađa, to je samo posudba

Tko je početkom 1993. godine na ulicama ostavljao svoj automobil, a nije mu mahnuo u znak pozdrava, znači da je bio jako samouvjeren. Svakog dana u Zagrebu se kralo u prosjeku pet automobila, a u cijeloj Hrvatskoj 2161 godišnje. Kradljivci su se podijelili u tri grupe: jedni su bili „posuđivači“, koji su neovlašteno uzimali tuđe automobile i njima se vozili do potrošnje benzina i tada ih ostavili. Drugi su krali automobile čak i iz dvorišta vlasnika i imućnim su vlasnicima ostavljali poruku kako ih mogu dobiti natrag. Radilo se dakako o otkupnini. Najokorjeliji su pripadali međunarodnim krijumičarima automobila. Ukradenim su automobilima odmah promijenili brojeve šasije, boju karoserije i takav opskrbili novim identifikacijskim knjižicama. Poneke marke vozila odmah su rastavljali u dijelove i prodavali kao traženu robu. Krađa automobila tada se tretirala kao posudba, pa su kradljivci prolazili samo s blagim kaznama.

Građanima je preporučeno da sami zaštite svoju imovinu, pa su u automobile počeli postavljati autoalarme i razne druge uređaje koji su spriječavali pokretanje automobila. Čudne naprave u obliku poluga krasile su upravljače, koji su time blokirani, isto takve poluge blokirale su papučice mjenjača ili gasa. Na ručice ručne kočnice montirane su sigurnosne bravice, koje su sprječavale oslobađanje kočnice. U kasnijim razdobljima, kad su ovi jednostavniji sigurnosni sistemi “provaljeni” od kradljivaca, koji su ih hlađenjem sprejevima jednostavno trgali, stigla je nova generacija kompaktnijih naprava za mjenjače. Njena je bila prednost što je testiranjem pokazala otpornost na poznate sisteme uništavanja i trganja.

Kradljivci-početnici, bez potrebnih alata za otključavanje vratiju automobila, problem ulaska u vozilo rješavali su na najjednostavniji način: razbijanjem tvrdim predmetom bočnih stakala. “Lijek” za takve nasilnike bio je u postavljanju posebno otpornih plastičnih folija na staklene površine. Tako zaštićena stakla nije bilo moguće razbiti niti udarcem cigle.

Autoelektričari i automehaničari ugrađivali su u skrivene dijelove automobila sigurnosne prekidače, bez čijeg se aktiviranja nije mogao auto upaliti. Najjednostavniji i najjefitniji sistem je bio u prekidanju strujnog kruga, otpajanjem žičica.

Nadmudrivanje između brižnih vlasnika automobila i kradljivaca trajalo je više od 17 godina. U tom vremenu policija je otkrivala u prosjeku tek svako četvrto ukradeno vozilo.

Na slikama:

1. Poluga za blokiranje upravljača

2. Uređaj za zaključavanje papučice spojke

3. Šifrirana poluga za blokadu upravljača i jedne od papučica

4. Bravica za zaključavanje okruglih ručica ručne kočnice

5. Mnogi su potražili spas u postavljanju autoalarma

6. Razne zaštitne kombinacije sa strujom izvodili su autoelektričari